Ich weiß, dass das Wasser an der Quelle am klarsten ist. Ich weiß auch, dass sich immer jemand findet, der unten, stromabwärts, dass Wasser trübt. Die Quelle bleibt klar. Die Quelle bleibt die Quelle. – Vehid Gunić (1941 – 2017), bosnisch-herzegowinischer Schriftsteller.
Ah, moj Aljo, crne oči,
ti ne hodaj sam po noći.
Ti ne hodaj sam po noći,
ja ću tebi sama doći.
Ja ću tebi sama doći,
sama doći do ponoći.
Na vrančiću kosmatome,
u odjelu gospodskome.
Moj se vranac uz brijeg penje,
često staje na kamenje.
Iz kamena vatra s’jeva,
a moj Aljo pjesmu pjeva.
Sinoć paša kroz Saraj’vo sađe
provede Mehmeda svezana .
Na njemu je devet konopaca i deseta halka oko vrata.
Za njim idu tri sestre rođene.
Najstarija paši govorila:“Aman, paša, i otac i majko,
Pusti nama brata rođenoga,
Na poklon ti ruho djevojačko“.
A srednja je paši govorila:“Aman, paša, i otac i majko,
Pusti nama brata rođenoga,
Na poklon ti biseri i dukati“.
Na to paša i haje i ne haje.
Još mu više ruke privezuje.A najmlađa paši govorila:
„Aman, paša, aman, gospodine,
Pusti nama brata jedinoga,
Na poklon ti lice djevojačko“.
Na to se je paša sažalio
Pa je malo ruke popustio.
Svezan Meho paši govorio:
„Aman, paša, aman gospodaru.
Kad budemo kraj b’jele tabije,
Otpusti mi prebijele ruke
Da obljubim Zinetu djevojku,
Da obljubim pa da život gubim“.
Ali-paša na Hercegovini,
l’jepa Mara na Bišću bijaše.
Koliko su na daleko bili,
jedno drugom jade zadavali!
Knjigu piše paša Ali-paša:
”L’jepa Maro, bi li pošla za me?”
S Bišća Mara njemu poručuje:
”Da me prosiš, ne bih pošla za te,
da s’ oženiš, bih se otrovala!”
Oj djevojko, Anadolko, budi moja ti
Aj, oj djevojko Anadolko, budi moja ti
Ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati
Ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati
Hraniću te bademima, da mi mirišeš
Aj hraniću te bademima, da mi mirišeš
Pojiću te đul-šerbetom, da mi sevdišeš
Pojiću te đul-šerbetom, da mi sevdišeš
Ruse kose curo imaš, žališ li ih ti?
Aj, ruse kose curo imaš, žališ li ih ti?
Aman, da ih žalim ne bih ti ih dala da ih mrsiš ti
Aman, da ih žalim ne bih ti ih dala da ih mrsiš ti
Crne oči curo imaš, žališ li ih ti?
Aj, crne oči curo imaš, žališ li ih ti?
Aman, da ih žalim ne bih ti dala da ih gledaš ti
Aman, da ih žalim ne bih ti dala da ih gledaš ti
Medna usta curo imaš žališ li ih ti?
Aj medna usta curo imaš žališ li ih ti?
Aman, da ih žalim ne bih ti dala da ih ljubiš ti
Aman, da ih žalim ne bih ti dala da ih ljubiš ti
Ašikovah tri godine dana,
i dohodih dragoj pod pendžere,
a još dragu vidjeti ne mogu!
Na prozoru mreža okovana,
koja mi je pamet zanijela,
pamet nosi, draga se ponosi!
Nek ponosi, nek mi pamet nosi,
da Bog da je voda odnijela,
i u moje ruke donijela!
Banja Luko i ravnine tvoje,
u tebi su crne oči moje.
U tebi je Beg-Emina mlada
pa se šeće ispod bila grada.
Gledao je valija sa grada:
A Boga ti, Beg-Emina mlada,
bi li meni virna ljuba bila?
Steraću ti crvenu kadifu,
sipaću ti biser i dukate!
A Boga mi, valijo iz grada,
ne bi’ tebi virna ljuba bila,
ja imadem agu Omer-agu.
U Omera šargija tambura,
kad god svira u srce me dira.
Volim s Omom po gori hoditi,
neg s valijom u dvoru siditi!
Čarna goro, puna ti si hlada,
srce moje još punije jada!
Jad jadujem, nikom ne kazujem:
majke nemam da joj jade kažem,
ni sestrice da joj se potužim.
Imam dragog. al’ je na daleko:
dokle dođe, pola noći prođe,
dok probudi, p’jevci zapjevaju,
dok poljubi, sabah-zora dođe,
sabah-zora – ode dragi doma!
Čudila se aman ja
Čudila se zeman ja
Čudila se u haz-bašči trava:
Za kog’ pođe Zil-hanuma mlada.
Pod pećine, aman ja
pod pećine, zeman ja
pod pećine, pod najviše stijene
Ne šće bega, aman ja
Ne šće bega, zeman ja
Ne šće bega, ne begeniše ga
a ni age, jer joj nisu drage
Ona pođe, aman ja
ona pođe, zeman ja
ona pođe za Esnafa mlada
Čudna jada od Mostara grada,
sve od lani pa evo do sada,
kako Biba od ljubavi strada.
U Habibe, Čelebića zlata,
svaka riječ hiljadu dukata.
Bol boluje Čelebića Biba,
bol boluje nikom ne kazuje.
Jadna Biba boli bolovaše,
a majka joj ruho prelagaše.
“ Kćeri Bibo, ti rumena ružo,
kaži majci šta te boli dušo!”
“ Mene boli i srce i glava,
otkad Ahmo s drugom razgovara!”
“ Kakav Ahmo, voda ga odn’jela,
zbog njega si, Bibo oboljela!”
“ Mila majko, nemoj Ahme kleti,
rek’o me je na jesen uzeti!”
Djevojka sokolu zulum učinila,
zulum učinila, goru zapalila.
Gorjela je gora i dva i tri dana,
dok je dogorjela sokolu do gn’jezda.
Soko vatru gasi, krila mu se pale,
sokolici pište a soko proklinje.
Ljuto kune soko ljepotu djevojku:
”Dugo djevovala, i to bolovala!
Čeda ne imala, nit’ rukom povela,
što meni, sokolu, zulum učinila!”
Dvore gradi Komadina Mujo,
sred Mostara, najljepšega grada.
Obilazi ga cjeli Mostar redom,
samo nema Zaimove Zibe.
„Što te nema, Zaimova Zibo,
za tebe su sagrađeni dvori.
Za tebe sam dvore sagradio,
i žeženim zlatom pozlatio.
Ruke traže topla milovanja,
lice želi nježna njegovanja.
Srce traži čista drugovanja,
usne traže pusta sevdisanja.“
Gdje si dragi
živa željo moja
aj živa željo moja
aj živom sam te aman željom poželila
Aj živoj je srce ispucalo
aj srce ispucalo
aj kao ljeti aman
zemlja od sunašca
Aj oblak ide i kiša će pasti
zemlja će se sa zemljom sastati
aj a ja s dragim
aman nikad dovijeka
Gonđe ružo u zelenom sadu,
lijepo li mirišeš u hladu!
Ljepše nego sav bosiljak rani
i zumbuli rosom pokapani.
Gondže ružo u zelenom sadu,
Lijepo li mirišeš u hladu!
Ali zaman! Ja te neću brati,
niti brati niti dragoj dati.
Moja draga i ne haje za me,
niti haje niti čeka na me.
Na srcu mi teški jadi stoje,
jer ja više nemam drage svoje.
Nemam drage, a sve mislim na nju,
i kunem je i noću i danju:
ne utekla od moga harama
što je mene ostavila sama, —
no bog dao pa u dertu svome
zaplakala na mezaru mome!
Imao sam jednu ružu,
jedan divni majski cvijet,
nosio je na grudima,
gledao je cijeli svijet.
Ali jednog divnog dana,
duhnu vjetar, duhnu jug,
i salomi ruži grane,
samo osta goli struk.
Kunem oca, kunem majku,
kunem žarko sunce,
što mi nisu sreću dali
za me ružu sačuvali.
Kad ja pođem, draga,
iz Saraj’va grada,
ti ne plači, draga,
ne daj srcu jada!
Ako čuješ, draga,
da sam poginuo,
ti čaršiju prođi,
na mezar mi dođi!
„Kako ću ti dragi,
ja mezar poznati?“
„Lahko ćeš mi draga,
ti mezar poznati!
Na svakom mezaru
dva zlatna nišana,
a na mome draga
vezena mahrama!“
Kad ja pođoh na Bentbašu,
na Bentbašu, na vodu,
ja povedoh b’jelo janje,
b’jelo janje sa sobom.
Sve djevojke Bentbašanke
na kapiji stajahu,
samo moja mila draga,
na demirli pendžeru.
Ja joj nazvah: ”Selam alejk,
selam alejk, djevojče!”
Ona meni” ”Alejk selam,
dođ’ do veče, dilberče!”
Ja ne odoh isto veče,
već ja odoh sutradan.
Drugog dana, moja draga
za drugog se udala.
Kaharli sam, večerala nisam,
haj zbog Alije da ga Bog ubije,
haj i njegova dockan dolaženja!
Klela sam ga od jutra do mraka:
„Haj da Bog da ga poželjela majka!“
Klela sam ga, al‘ od srca nisam,
a što bih ga klela kad sam ga voljela,
a što ću ga kleti
kad će me uzeti!
Kahvu mi, draga, ispeci,
Baš ko da je,
Draga dušo, za tebe.
Aj, ja ću doći,
Oko pola noći,
Da je popijem.
Dušek mi, draga, razmjesti,
Baš k’o da je,
Draga dušo, za tebe,
Aj, ja ću doći,
Oko pola noći,
Da legnem kraj tebe.
Ne dolazi, dragi, ne treba,
Jer ti drugu dragu
Sada miluješ.
Aj, ti si rek’o
Da si bolju dragu
Stek’o od mene.
Kiša bi pala, pasti ne može,
sunce bi sjalo, sjati ne može,
sve zbog žalosti Ibrahim-bega.
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Za njim pristaje brat mu Alija.
”Brate Alija, pazi mi djecu,
pazi i moju kao i svoju.
Kad svojoj djeci, krojiš haljine,
kroji i mojoj, kao i svojoj,
nek se ne pozna da su siročad.”
Kliknu vila sa vrha Porima,
pa doziva mostarskog vezira:“
Čujes li me mostarski vezire?
čuvaj Stoca, ne daj Počitelja,
nit‘ Mostara, ne ostavljaj sama!
Viš‘ Mostara ljuta guja spava,
ljuta guja, Čengic Smail-aga!
Ako bi se guja probudila,
ni Saraj’vu ne bi lahko bilo,
a kamoli sv’jetu niz Neretvu!“
Kolika je šeher Banja Luka,
s kraja na kraj puna djevojaka.
Svaka ima ašik momka svoga,
sama Fata trides’ i jednoga.
Al’ ne prođe ni godina dana
sve se cure poudaše redom,
samo Fata osta neudata.
Ko se ono brijegom šeće,
ko li ono bi?
Ja sam ona iz Šehera,
Suljagina kći!
Imala sam devet ašik‘,
i malo mi bi!
A kad dođe Smail-beže,
i dosta mi bi!
Na glavi mu crven fesić,
od tri dukata!
Na njemu je mor-dolama,
duga do zemlje!
Kraj potoka bistre vode
Šuma zelena
Nevesela zabrinuta
Sjedi djevojka
Potok teče i protiče
Tiho žubori
A djevojka uplakana
Kroz plač govori
Vrati mi se mlad junače
Dragi mlađani
Da na tvojim grud’ma umrem
Grud’ma vatrenim
Lov lovio Muhareme
Oko luga zelenoga.
Pusti hrte u planine,
A sokole u oblake.
Hrti srnu uhvatiše,
A sokoli b’jelu vilu.
Molila je bj’ela vila:
„Pusti mene, Muhareme.
Dat ću tebi divit-travu,
da ti puška bolje zgodi,
da ti ljuba sina rodi!“
Majka Fatu kroz tri gore viče:
„Je si l‘ kćerko ubijelila platno?“
Fata joj se kroz sedam oziva:
„Nisam majko ni do vode došla!
Dragi mi je vodu zamutio!
Kun‘ ga majko i ja ću ga kleti,
samo stani, ja ću započeti:
Tamnica mu moja njedra bila,
sindžir-halke, moje bijele ruke,
bukagije, moje belenzuke!“
Mehmeda majka budila, budila:
„Ustani, sine, Mehmede.
Majka je rano ustala, ustala,
Šećerli kahvu popila.“
„Ne mogu, majko, ustati, ustati.
Ružan sam sanak sanjao:
tri su me vile davile.“
„Koje su, sine, Mehmede, Mehmede?“
„Seja mi ruke vezala,
Babo mi oči vezao, vezao,
Babo mi oči vezao,
Ti si mi srce vadila, vadila,
Ti si mi srce vadila…“
Mjesečina, mjesec u oblaku,
ranjen Ale leži na sokaku.
U ruci mu dvije dunje žute,
a na srcu dvije rane ljute.
Prva rana, umire mu majka,
druga rana, udaje se draga.
Lakša j’ rana što umire majka,
nego l’ rana što s’ udaje draga.
Mlad se Jusuf oženio
do ponoći s ljubom bio,
od ponoći haber stiže:
”Mlad Jusufe, car te zove!”
Carska hazna pokradena,
na Jusufa potvorena.
Stade Jusuf konja sedlat’,
viš’ njeg’ ljuba suze ljevat’.
”Oj Jusufe, bolan bio,
još me nisi poljubio.
Oj Jusufe, lale moje,
s kim ostavljaš zlato svoje?”
”Ostavljam te s majkom mojom,
s majkom mojom tri godine.
Ak’ ne dodjem za četiri,
ti se udaj za drugoga!”
Aj Mošćanice vodo plemenita
aj usput li je, selam ćeš mi dragog
aj il nek dođe, il nek‘ me se prođe
Aj nek ne kosi trave oko Save
aj pokosiće moje kose vrane
Aj nek ne pije hladne Mošćanice
aj popiće mi moje oči čarne
Ne čudim se mraku nit oblaku,
nit Vrbasu što se često muti,
već dragome što se na me ljuti,
jer sam drugog okom pogledala.
Ako sam ga okom pogledala,
ja ga nisam srcem sevdisala;
ako sam ga srcem sevdisala,
ja ga nisam u dvore uvela;
ako sam ga u dvore uvela,
ja mu nisam bijelo lice dala;
ako sam mu bijelo lice dala
i njemu sam dosta ostavila.
Oj, djevojko, džidžo moja,
džidžala te majka tvoja.
Nadžidžanu men’ te dala,
dala, pa se pokajala.
Nadžidžanu men’ te dala,
sa mnom džidže potrgala.
Jer ja jesam kujundžija,
kujundžija Sarajlija,
Sarajlija, meraklija
što ’no kuje tepeluke
i na ruke belenzuke.
Nove ću ti sakovati
njima ću te darivati.
Oj, djevojko pod brdom,
spuči puce pod grlom,
da ti grlo ne gledam,
da mi srce ne puca.
Oj, djevojko sa Žala,
što mi nisi kazala
da mi draga boluje
da joj nosim ponude.
U maštrafi šerbeta,
u mahrami šećera,
u mahrami šećera,
da mi draga večera.
Oj, kišice, moja nehorice,
Što li sada u nehoru pade,
U nehoru, u petak u podne,
Pa ne mere dragi dragoj doći?
Drag’ će dragoj i na kiši doći,
I na kiši, i na pomrčini,
A nedragi ni po suncu neće.
Pita Fata Halil-mejhandžiju:
”Je l’ moj Meho noćas ovdje bio?”
”Jeste, bogme, Mehagince mlada,
od akšama do bijela dana.
Do po noći što je rahat bio,
pred sabah je sahat polomio.
Polomi mi čaše i sahane,
a predzoru ode niz mahale.
Rek’o mi je ko za njega pita,
nek’ uzalud za njime ne skita,
on će doći kad ga merak prođe.”
Pjevaj, draga, pa me razgovaraj,
u mome ga domu zapjevala,
u mom domu, a na krilu mome!
Nisi srećan, božji nesrećniće,
ovo gondže da ti u dom dođe!
Kad ti stanem među pendžerima,
baš ko lala u zlatnoj maštrafi,
a kad sjednem među hanumama,
baš ko paša među askerima.
Po mjesečini kraj šimšira
tu mi se šeće mlad đidija.
U ruci mu tamburica, sedefli
sitno kuca, jasno pjeva, čuješ li?
Ajko, zove me, of, aman,
da mu dođem na divan.
Kono mila, plav zumbule
za oči tvoje srce izgorje.
Reci meni, Ajko mila, voliš me
da mi srce od sevdaha ne pukne.
Ajko, reci mi, of, aman,
da ne čeznem uzaman.
Čekat ću te do jeseni.
a, o jeseni, bježi meni.
Da ti ljubim lice b’jelo, rumeno,
pa da bude srce moje veselo.
Ajko, dodji mi, of, aman,
pod šimširom na divan.
Po Taslidži magla pala, po vazdan.
Rek’o mi je dragi doći, u akšam.
Dragi reče, pa poreče, ne dođe.
Čekat ću ga c’jele noći i vazdan!
Pod Tuzlom se zeleni meraja,
na meraji prostrta serdžada.
Na serdžadi dumrugdžija Mujo,
što od cura đumruk uzimaše.
Svaka cura po žut dukat daje,
samo Fata đerdan ispod vrata.
”Uzmi, Mujo, mene i đerdana,
rodit ću ti sina od mejdana!”
Rasla trava djetelina
Daj ruku daj,
Rasla trava djetelina
Ruku mi daj, ručicu mi daj.
Djetelina do koljena;
Po njoj pasla paunica
I za njome paunčadi.
Čuvala i’ djevojčica,
Na djevojci košuljica;
Nit’ je tkana, nit’ vezena,
Već od zlata ispletena.
Razbolje se lijepa Hajrija,
pod orahom i pod jorgovanom.
Ob’lazi je c’jeli Mostar redom,
a najviše tri dilbera mlada.
Prvi veli: ”Boluješ li, Hajro?”
Drugi veli: ”Bolov’o bih za te!”
Treći veli: ”Ja bih umro za te!”
Progovara lijepa Hajrija:
Niti boluj, nit’ umiri za me,
skin’ dolam ti pa legni uza me,
čini mi se lakše bi mi bilo!”
Otvori mi džamli pendžer
dilber Ajšo ljepotice
haj daj razgrni zar tanani
da ti vidim bijelo lice.
Mnoge li sam noći prov,o
u tišini kraj jasmina
haj dok me jednom nije preno
glas staroga mujezina.
Sabah zora ezan uči
vjerni idu u džamiju
haj otvorimi džamli pendžer
da ne lupam na kapiju.
Tad Aiša u tren skoči
do pendžera da priskoči
haj kakva zora, kakvo sunce
to su sjale njene oči.
Otvori mi, Allaha ti,
ne muči mi srce moje.
Znaš li, dušo, da sam hasta,
da zbog tebe sav izgorjeh!
Sinja magla po haz-bašči pala,
Sinju maglu tri djevojke klele:
– Sinja maglo, raja ne vidjela,
Kao što ga ni vidjeti nećeš,
jer zaklanjaš tri bećara mlada.
Lijepog Muju, nad goricom sunce,
lijepog Salku, sjajnu mjesečinu,
Enver-bega rušpu pozlaćenu.
Drago mi je nad goricom sunce,
a još draža sjajna mjesečina,
a najdraža rušpa u njedrima.
Zlatnu ćemo rušpu raskovati,
od nje ćemo sate napraviti,
sat će zvečat‘, Muji srce ječat‘,
sat će kucat‘, Salki srce pucat‘
sat će sjati, Enver bolovati.
Snijeg pade, drumi zapadoše,
dragi dragoj doći ne mogaše,
dragi dragoj sitnu knjigu piše:
„Draga moja jesi l‘ se udala?“
„Jesam dragi i sina rodila,
i tvoje mu ime nadjenula!
Kada ga ljuljam,
ja mu pjesmu pjevam:
„Spavaj sine, ne bilo ti baba,
pa ja pošla za prvog sevdaha!“
S ovu stranu i s onu Vrbasa,
s ovu smilje, a s onu bosilje,
pa se smilje smije na bosilje
baš ko momče na mlado djevojče.
Spavaj, sine, rodila te majka!
Spavaj, sine, san te prevario,
Prevario, ne zaboravio!
San u bešu, a nesan pod bešu.
Široka kita, rakita,
široko polje prekrila,
jednog mi kraja neskrila.
Otud mi idu svatovi,
svatovi Šemsi-begovi.
Šemsi-beg pusti sokola,
da vidi gdje će panuti,
izvi se soko visoko,
i klonu mladi na grudi.
Gledala mlada sokola,
iz oka suza kanula:
„Sokole, pitom sokole,
puče mi srce na dvoje!
Dosad sam majku dvorila,
od sada pitom‘ sokola,
od sada tebe sokola!“
Dv’je planine viš‘ Travnika grada,
Vilenica, spram nje Bukovica.
Vilenica Bukovicu pita:
„Ah što mi se Travnik zamaglio?
Ili gori, il‘ ga kuga mori?“
„Niti gori, nit‘ ga kuga mori,
djevojka ga okom zapalila,
čarnim okom kroz srčali pendžer!
Izgoriše dva nova dućana,
dva dućana i nova mejhana,
i mešćema gdje kadija sudi!“
Tamna noći, tamna li si,
Nevjestice, blijeda li si!
Moj mi dragi bol zadaje.
Imam dragog adžamiju,
Nikad kući ne dolazi,
I kad dođe, s jadom dođe.
Telal viče od jutra do mraka
koj‘ u koga noćas na konaku,
nek‘ ne ide rano sa konaka,
utekla je pašina robinja,
i odnijela dva tovara blaga,
i ukrala sahat iz njedara,
i povela ata iz ahara,
i povela Muju haznadara.
Susreta je pašin kavaz:
„Što pobježe pašina robinjo?
Što s‘ uzela dva tovara blaga?
Što ukrade sahat iz njedara?
Što odvede ata iz ahara?
Što povede Muju haznadara?“
„Blago nosim da putem ne prosim,
sahat nosim da gdje ne zadocnim,
ata vodim da pješke ne hodim,
haznadara da ne spavam sama!“
Tambur bije Čelebija Mujo
Vino pije krijući od majke
Al’ ga stara opazila majka
“E, moj sine, Čelebija Mujo
Hoće paša tebe da obisi
Zbog tambure i zbog jauklije
Što ti ljubiš po Livnu divojke
Po Uskoplju udovice mlade”
“Ne karaj me moja draga majko
Zbog tambure i zbog jauklije
Zbog tambure i zbog jauklije
Zbog mojega grla prejasnoga
Već mi kaži, moja mila majko
O koje će drvo da me vješa
Deblo bih mu zlatom ispunio
Grane bi mu srebrom obvijao
A na vrhu tambur obisio
Ko god prođe neka čudo gleda
Di obišen Čelebija Mujo
Zbog tambure i zbog jauklije
Di obišen haramija Mujo
Zbog svojega grla prejasnoga”
Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke, žice kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo.
Gledala ga Ajka sa čardaka:
”Vidi majko, lijepa junaka!
Da mi ga je u dvoru gledati,
na njegovim grudma sevdisati!
Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek miriše, nek’ se često budi,
često budi i često me ljubi!”
U Agana, u moga dragana,
dva dućana svile i kaftana.
Svilu reže, da me za se veže,
kaftan kroji da budemo svoji.
Meni majka na čardaku veli:
Ti Aganu učini po želji!
Učiniću, mog Agana biću!
U Cazinu bijela kula od tri tavana
u njoj sjedi lijepa Fata kapetanova
Njoj dolazi mladi Mujo svake jacije
donosi joj ogledalo od tri jazije
Ne treba mi ogledalo od tri jazije
ja sam lijepa i rumena bez ogledala
Umorih se ruže trgajući,
dan izgubih dragog čekajući.
Kad ja vidjeh da mi neće doći,
ja izađoh na sokak na vrata.
Ja na vrata, dragi mimo vrata
”Ah, moj dragi, moje milovanje,
ubilo te moje uzdisanje,
što te nije naučila majka
sevdisati i ašikovati!”
U Stambolu na Bosforu
bolan paša leži
duša mu je na izmaku
crnoj zemlji teži
Molitva je njemu sveta
dok mujezin s minareta
uči na sav glas
Allah illallah, selam alejkum
Kad ste vjerno sluge moje
služile moj harem
neka svaki od vas uzme
jednu ženu barem
Iz oka mu suza kanu
pa na minder mrtav panu
stari musliman
Allah illallah, selam alejkum
Kad je čula pašinica
za tu tužnu vijest
da je paša preselio
na ahiret svijet
iz oka joj suza kanu
pa na minder mrtva panu
ljubav pašina
Allah illallah, selam alejkum
Vatra gori u jelovoj gori.
Ko je loži, ko se kraj nje grije?
Vile lože, Ibro rane grije,
Ibru su nam rane osvojile.
Rekle su ga izl’ječiti vile,
al’ za l’jeka, puno zatražile:
Staroj majci ruku iz ramena,
starom babi ćurak sa ramena,
miloj seki rusu kosu s glave,
vjernoj ljubi, ogru ispod vrata.
Dade majka ruku iz ramena,
dade babo ćurak sa ramena,
dade seka rusu kosu s glave,
ne da ljuba ogru ispod vrata,
umr’je Mujo, žalosna mu majka!
Vezak vezla Adem-kada,
mlada nevjesta,
na čardaku, na visoku,
kraj džam-pendžera.
Sav je đerđef pokapala,
gorkim suzama.
Njoj dolazi mlad Omere,
mladi djevere:
”Šta je tebi, Adem-kado,
mlada nevjesto?
I dosad si vezak vezla,
nisi plakala.”
”Prođi me se mlad Omere,
mladi djevere.
Tvoja majka, dobra žena,
o zlu govori,
da ja ljubim mlad Omera,
mladog djevera,
a Bog znade, i ti znadeš,
nije istina!”
Vilu ljubi Murtez Alagiću,
vilu ljubi devet godin’ dana.
Kad deseta godina nastala,
progovara Murtez Alagiću:
”B’jela vilo, moja vjerna ljubo,
evo danas devet godin’ dana,
kako ljubim tvoje b’jelo lice,
još se nisi na me nasmijala!”
”Kako ću se jadna nasmijati,
kad si mene mladu zarobio!”
Prevari se Murtez Alagiću,
pa joj vrati krila i košulju.
Kad se vila dograbila krila,
ode vila nebu pod oblake.
Ode vila pjesmu pjevajući,
osta Murtez za njom plakajući.
Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci i godinu.
I htjedoše da se uzmu,
dušmani im ne dadoše.
Razbolje se l’jepa Fatma,
jedinica u majke,
poželjela žute dunje,
žute dunje iz Stambola.
Ode dragi da donese
žute dunje carigradske,
al‘ ga nema tri godine,
nit‘ se javlja, niti dolazi.
Dođe dragi sa dunjama,
nađe Fatmu na nosilima:
„Dv’jesta dajem, spusti te je,
trista dajem, otkrite je,
da još jednom Fatmu vidim ja!“
Zaplakala stara majka Džafer-begova:
”Džafer-beže, ludo d’jete, šta mi dovede?
Dovede mi ludo mlado, neće da rodi,
sve se b’jeli i rumeni i ašikuje.”
Naljuti se Džafer-beže, ode na čardak.
Na čardaku ljubu nađe, podne klanjaše.
Sablja zveknu, ljuba jeknu, čedo proplaka!
”Šta učini, Džafer-beže ja se šalila!”
”Eto, majko, tvoga grijeha, tvoga i moga,
više tvoga nego moga, tako mi Boga!”
Zaplakala šećer Đula
Osman-paše vjerna ljuba
moj Osmane, gdje si bio
gdje si vojsku izgubio
Evo mene, Đulo mlada
pokraj Plevna starog grada
sto mi care vojske dade
sve mi, Đulo, za din pade
Robstva sam ti Đulo pao
britku sablju otpasao
pa sad nemam nikog svoga
osim Allah’a jedinoga
Đulo mlada, preudaj se
meni nikad ne nadaj se
dušman me je zarobio
sa tobom me rastavio
Zaprosio Alija
u matere Sevliju,
ne da majka Sevliju,
već mu daje Hajriju.
Neće Hajra da radi,
već se s majkom inadi.
Kad to čuo Alija,
on poteže handžara,
pa udari Hajriju
posred prsa, kraj srca.
Sunce žarko, što si zakasnilo?
-Zakasnilo jade gledajući,
kad Alibeg vjernu ljubu kara,
koliko je plemenita bila.
Duvakom joj bijele ruke veže,
kazuj ljubo ko ti lice ljubi.
Ali-beže popušćaj mi ruke,
ja ću tebi pravo da ti vazim.
Ljubila me dva Pašića mlada,
dva Pašića, a dva carevića.
Kad te ljube, što ti koji daje
dva Pašića, dva crna fesića.
Dva s biserom, a dva s dukatima
Carevići blago ne brojeno.
Žito žela Sarajka djevojka,
Desnom rukom i srebrnim srpom,
Žito žela Banja Luku klela:
“Banja Luko, Bog te poravnio,
u tebika moj robuje dragi,
on robuje, a za mnom boluje!
Žuta lala, dušo, žuta lala, srce,
žuta lala, moj dragane,
Kajtazova Najla.
Bil đul-behar, dušo, bil đul-behar, srce,
bil đul-behar, moj dragane,
Kajtazova Zejna,
a karanfil, dušo, a karanfil, srce,
a karanfil, moj dragane,
Ugljenova Dika.
Gondže ruža, dušo, gondže ruža, srce.
gondže ruža, moj dragane,
Čelebića Duda.
Katmer ruža, dušo, katmer ruža, srce,
katmer ruža, moj dragane,
Čelebića Zilka,
a mušketim, dušo, a mušketim, srce,
a mušketim, moj dragane,
Čelebića Đula.
Carev’ oko, dušo, carev’ oko, srce,
carev’ oko, moj dragane,
Muftijina Biba.
Katmer šeboj, dušo, katmer šeboj, srce,
katmer šeboj, moj dragane,
Osman-age Vasva.
Zimi-zelen dušo, zimi-zelen, srce,
zimi- zelen, moj dragane,
Dervišage Đula.
Plavi sumbul, dušo, plavi sumbul, srce
plavi sumbul, moj dragane.
Temimova Ajša,
a zerina, dušo, a zerina, srce,
a zerina, moj dragane,
Deronjica Duda.
Šeboj-tuba, dušo, šeboj-tuba, srce,
šeboj-tuba, moj dragane,
Mujagina Fata.