In the spirit of Sevdalinka

Bulbul pjeva okolo Mostara,
dođi draga, evo nam behara.
Dođi meni, moje rosno cv’jeće,
moja majka karati te neće.
Tvoja majka tebi ruho sprema,
da ga ljepšeg u Mostaru nema.
Sve od svile košulje otkane,
i dušeke đulom pokapane.

Tvoja usta sva od đula rana,
tvoja njedra još nemilovana.
Dođi meni moje rosno cv’jeće,
tvoja majka karati te neće.

(Autor: Aleksa Šantić /1908 *Behar)

Djevo, djevo,
što mi ljubav kratiš,
što mi ljubav, slatka djevo,
za ljubav ne vratiš.
Djevo, djevo,
ubila te tuga,
zar od mene tražiš, slatka djevo,
ti boljega druga.

Djevo, djevo,
ubila te tama.
Ah, što si me, slatka djevo,
ostavila sama.

Dragu prosi Atlagića Zuko,
prosio je i isprosio je
i djevojku darovao lijepo.

U koji je danak isprosio,
istog ju je dana ostavio.

Da je zašto, ne bi ni žalio:
vidio joj ruke na pendžeru
pa mislio, drugome ih daje!

Trebeviću, visoka planino,
s tebe mi se vidi Sarajevo
i sva sela oko Sarajeva;
na čaršiji dućan do dućana
i mejhana pokraj Tašlihana,
gdje se kupe dične Sarajlije,
u njoj služi Besarina Mara.

Na njoj koša od stotinu groša,
anterija, trista madžarija,
ispod toga dva nova fistana,
jedan mavi, što bekrije mami,
drugi žuti što hanume ljuti.

Dva se grada uporedo grade
Jedno Jajce, a drugo Jezerce.

Jajce gradi Jajčanin Alaga,
A Jezerce Jezerkinja Fata.

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama;
Kad tamo, u bašči, u hladu jasmina,
s ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebren ibrik zahvatila vode,
pa po bašči đule zaljevati ode.

Ašik, ajša, jabaša, konja jaše subaša.

S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj one pletenice guste,
zamirisa kosa, k’o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!

Zamal’ ne posrnuh, mojega mi dina,
al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje alčak, što za njome crkoh!

Ašik, ajša, jabaša konja jaše subaša.

Po bašči se šeće, a plećima kreće
ni hodžin mi zapis, ništa pomoć’ neće!
Ja kakva je pusta, moga mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!

(Autor: Aleksa Šantić)

Hasanaga i ti si mi aga,
jadi moji.
Što ne gradiš kuli duvarove?
Vidi ti se na čardaku ljuba
i sa njome dva mlada Morića.
Oni piju vino i rakiju,
al’ ne piju iz čeg’ age piju,
već iz ruke tvoje vjerne ljube,
i ne meze sa čim se mezeti,
već sa grudi tvoje vjerne ljube.

I sinoć sam dolazio,
pod tvoj pendžer postajao,
vezen jagluk izgubio.
Ako si ga draga našla,
operi ga, pošalji ga.

Ne mogu ga oprat, poslat:
džirit safun poskupio,
Lašva voda zamućena
žarko sunce na visoku.
Draga moja, poslušaj me:
“Džirit safun tvoje ruke

Lašva voda suze tvoje
Žarko sunce lice tvoje.”

Imao sam jednu ružu,
jedan divni majski cvijet,
nosio je na grudima,
gledao je cijeli sviet.

Ali jednog divnog dana,
duhnu vjetar, duhnu jug,
i salomi ruži grane,
samo osta goli struk.

Kunem otca, kunem majku,
kunem žarko sunce,
što mi nisu sreću daliza
me ružu sačuvali.

Ja sam mlada u Boga iskala:
Daj mi, Bože, đerđef od merdžana,
daj mi, Bože, iglu od biljura,
daj mi, Bože, svilu iz Misira
da navezem jorgan od behara,
da pokrijem sebe i bećara,
da ja vidim kako bećar spava,
kako spava, kako alčak ljubi?
Bećar spava, oči ne zatvara!
Bećar ljubi kad se god probudi!
On s jorganom često razgovara:
Moj jorgane, moj topli jarane,
ko te vezo, na mom krilu ležo!
Ko rubio, ja ga obljubio!
Ko te paro, ja mu snagu haro,
ko pirlito, sa mnom se mirito!

Kad ćeš, Mujo, u Saraj’vo,
Moj Mujo, moje ime,
Moj šeker Mujaga?

Što ćeš meni donijeti?
Don’jeću ti mrki fesić,
Don’jeću ti zlatnu lalu.

Kradem ti se u večeri,
u večeri pod pendžere,
da ti bacim struk zumbula,
da ti cvijet prozbori,
koliko te silno ljubim,
mrijem, dušo, za tobom.
Ti ne haješ za bolove,
za bolove srca moga.
Cvijet vehne, mlad se suši,
sevdah uzaman.
Allah nek ti drugog dade,
mrijem, dušo, za tobom.

(Autor: Aleksa Šantić)

Kraj tanahna šadrvana
gdje žubori voda živa,
šetala se svakog dana
sultanova kćerka mila.
Svakog dana jedno ropče
stajalo kraj šadrvana,
kako vr’jeme prolazilo,
sve je blijeđe, blijeđe bilo.
Jednog dana zapita ga
sultanova kćerka draga:
”Kazuj, robe, odakle si,
iz plemena kojega si?”
”Ja se zovem El Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube!”

(Autor: Henrich Heine/Safvet-beg Bašagić)

Logom legla dilber, trava djetelina,
Moj dilbere dragi,
Od Kopčića do Vilića dvora.
Žela ju je Kopčića robinja
Zlatnim srpom i krnali rukom.
Gled’o ju je Vilić Huseine,
Gled’o ju je i govorio je:
– Ja kakva si Kopčića robinjo-
– Ne budali, Vilić Huseine
Da ti vidiš Kopčićevu seku,
I lipša je i viša od mene
I boljeg je ruha i od moga.

Ljeto prođe, medna jesen dođe,
nekom medna, a nekom čemerna!
Ko se ženi i uzima drago,
onome je medna i šećerna.
Ko se ženi, ne uzima drago,
onome je gorka i čemerna!

Ljubičice, i ja bi’ te brala,
Samo ne znam kome bi’ te dala.
Imala sam brata i dragoga,
Oba sam i’ spremila u vojsku.
Šta bi dala da ti oba dođu?
Za brata bi’ struku madžarije
A za dragoga crne oči dala.

Majka Fatu kroz tri gore viče:
“Je si l’ kćerko ubijelila platno?”
Fata joj se kroz sedam oziva:
“Nisam majko ni do vode došla!
Dragi mi je vodu zamutio!
Kun’ ga majko i ja ću ga kleti,
samo stani, ja ću započeti:
Tamnica mu moja njedra bila,
sindžir-halke, moje bijele ruke,
bukagije, moje belenzuke!”

Mjesečina, mjesec u oblaku,
ranjen Ale leži na sokaku.
U ruci mu dvije dunje žute,
a na srcu dvije rane ljute.
Prva rana, umire mu majka,
druga rana, udaje se draga.
Lakša j’ rana što umire majka,
nego l’ rana što s’ udaje draga.

Mlado momče ispred dvora prođe
i zapjeva tankovitim glasom:
Čije zlato na vodi zaspalo?
Da me nije sreća nanijela,
zlato bi mu voda odnijela!
Ja ljubio, ja je izbavio,
pa će zlato biti meni dato!
To dočula djevojačka majka,
trazi šćercu po bijelu dvoru,
al’ je šćerka već dopala vojnu.

O, leptiri laki, svilenoga krila,
Je li koja cura sinoć ovdje bila?

“Vidjeli smo jednu, s krčagom u ruci,
I ruže je brala ovuda, po luci”.

A, gdje joj je stanak? Gdje je njeno selo? —
Kakve su joj oči, kakvo joj je čelo?

“Oči su joj plave, a čelo kô srma.
Ovdje joj je kuća kod onoga grma”.

Bješe li joj lice kô behar na grani?
Biju li joj sitni pod grlom đerdani?

“Pod grlom joj zvecka zveket od đerdana;
Lice joj je bjelje no behar sa grana”.

U njedrima njenim je li zdrelo voće?
Zgara li je snaga pa ne znade što će?

“Po grocem curi curi žarka aspa bije,
U njedrima zdriju krupne dunje dvije”.

Znam, leptiri laki, svilenoga krila,
To je moja Janja sinoć ovdje bila.

(Aleksa Šantić / 1908)

Na livadi pod jasenom
voda izvire.
Tu se šeće l’jepa Fata,
vodu zahvata.
Momče joj se s br’jega baca
zlatnom jabukom.
”Uzmi, Fato, uzmi, zlato,
moja ćeš biti’.”
”Neću, neću, ne treba mi,
imam dragoga!
Neću, neću, ne treba mi,
imam dragoga!
Jabuke se djeci daju,
da se igraju!
Djevojkama zlatan prsten,
da se udaju!”

Na mezaru majka plače
i nišane ljubi,
suze roni, b’jele prste lomi.
”Ja imadoh pet sinova.
k’o pet gorskih vila,
a sada ih kabur-zemlja skriva.
Da mi Allah djecu uze,
ni po’ moje muke,
već padoše od dušmanske ruke!”
Zadnje r’ječi majka zbori
i na mezar pada,
jer joj srce prepuče od jada.

(Autor: Jozo Penava)

Na pr’jestolu sjedi sultan, silni Ekber-car,
a do njega mlad vezire, mladi Behmen-han.
”Kazuj meni, mlad vezire, imena ti tvog,
ko ti dade zlatne ključe od harema mog?”
”Dala mi ih seja tvoja i poljupca dva,
a do zore kol’ko bješe ni sam ne znam ja!”
”Znaš li bolan, mlad vezire, snašao te jad,
da će dželat glavu tvoju odrubiti sad?”
”Čekaj malo, saslušaj me, ja sam svemu kriv,
ljubljah, ljubim, ljubit ću je sve dok budem živ!
A sad čini šta ti drago, na volju ti baš,
ili da mi seju dadeš ili samrt daš!”
”Na te r’ječi skoči sultan ko razjaren div,
mir zavlada k’o da niko ne imade živ.
Dok najednom zažubori milostivi glas:
”Ljubite se, sultan Ekber blagosilja vas!”

(Autor: Safvet-beg Bašagić)

Ne silazi sa čardaka
i ne pitaj gdje sam bio
zašto su mi oči plačne
zbog čega sam suze lio

Stajao sam kraj mezara
i umrlu majku zvao
nosio joj dar od srca
ali joj ga nisam dao

Ne klepeći nanulama
kad silaziš sa čardaka
sve pomislim, moja draga,
da silazi stara majka

(Autor: Ibrahim Dedić)

Od mora idu svatovi
I vode Ajku Sarajku.
Ajka je majci plakala:
“Ne daj me, majko, daleko.
Osta mi cviće nejako,
Često ga majko zalivaj,
Uveče groznim suzama,
Ujutro rosom ledenom.

Ode Mujo dragoj pod pendžere,
kucnu burmom dragoj u pendžere
Draga moja, jesi li mi doma?
Jesam doma, ama nisam tvoja!
Tvoja me je majka potvorila
da sam tebe sihir učinila.
Nisam, dragi, života mi moga,
jesam tvoju stopu iskopala,
pod žuti je neven pokopala.
Vehni, dragi, dok ne pođem za te!

Oj, djevojko, brigo materina,
Sve se brineš, udati se nećeš.
Udaćeš se i pokajaćeš se:
Steć’ ćeš muža, venućeš k’o ruža;
Steć’ ćeš djece, venućeš k’o cv’jeće;
Često puta sješćeš kraj pendžera,
Pogledati dvore materine,
Oplakati r’ječi svekrvine.

Pod Mostarom tri debela hlada
da je više Lakišiću jada.
Njega neće Silfitara Džehva,
dok ne vidi što će dara dati:
babi roba, a majci robinju,
a dva brata, dva bijela ata,
dvije seke, dvije terli dibe,
mladoj Džehvi behar anteriju.
Uzmuči se beže Lakišiću:
Imam roba, a imam robinja,
imam ata za obadva brata,
imam dibe za obadvije seke,
ali nemam behar anterije.
Sad behara nema ni u cara,
a kamoli u mene bećara!
Šta ću jadan od života svoga?

Razboli se Gerzeleze
Na Gerzovu, ravnom polju.
Viš’ glave mu bojno koplje,
Za kopljem mu svezan dore,
Travu grize do kor’jena,
Zemlju kopa do koljena.

Razboli se mlado neženjeno,
oblazi ga mlado neudato.
Priko bašče krijući od majke
donosi mu šećerli ponude:
s mora grožđe, smokve iz Mostara
i ašlame u medu buvane,
kaisije po rosi trgane.
Na to hasta neće ni da gleda,
već on traži slađega jemeka:
bila lica ispod trepavica,
bila grla ispod ogrlica,
ne bi l’ svoju hastu prebolio!

Razbolje se šimšir list,
Pod pendžerom l’jepe Magbule,
razbolje se pa od tuge požuti.
”Crnooka Magbulo,
do kor’jena sav sam ogrezo,
u suzama sevdah jada golemog!
Neplač’ više, djevojko,
svaki momak može biti tvoj,
ne plač’ više, već me zali vodicom!”

(Autor: Zekerijah Đezić)

Sa Igmana pogledat’ je l’jepo,
gdje se Bosna razl’jeva daleko.
Bosna teče, kroz bašče krivuda,
pjesme ore, pa se čuju svuda.
”Oj, Igmane, ti planino stara,
pod tobom su polja od behara.
Najljepši si kad te magla rosi,
c’jela Bosna tobom se ponosi!”

Sinoć mlazna kiša udaraše,
a jutros mi porani djevojka
u livadu da sokola traži.
Ne nalazi sivoga sokola,
već nalazi mlado neženjeno:
leglo spati u zelenu travu,
pokrilo se jaglukom po glavi
da ga medna rosa ne popane,
da ga žarko sunce ne opali.
Ona njega alkatnierčan budi,
ona budi, a momak je ljubi
na livadi, zelenoj sedžadi.

Što je život? – Bajka samo san,
što sam ga mlađan snio,
da je sevdah zanos lahki
što sam dragoj s usta pio.
Oj uzdahu snova mojih,
oj džennetske biser suze,
oj džennete, Esmo draga,
ti mi moju pamet uze!
Zbogom, moja sliko bajna,
suzama ću da te rosim,
bolnoj duši zaft da dadnem,
i u srcu da te nosim!
Safvet-beg Bašagic

Kad na mlado poljsko cv’jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l’jeće:
“Što te nema, što te nema?”

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
“Što te nema, što te nema?”

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
“Što te nema, što te nema?”

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
“Što te nema, što te nema”..

(Author: Aleksa Šantić)

Što se ono Travnik zamaglio,
da li gori, il’ ga kuga mori?
Niti gori, nit’ ga kuga mori,
već ga cura okom zapalila,
čarnim okom kroz srčali pendžer!
Zapalila dva nova dućana
i u njima dva mlada bećara,
i mešćemu, gdje kadija sudi.

Tamna noći, tamna li si,
Nevjestice, blijeda li si!
Moj mi dragi bol zadaje.
Imam dragog adžamiju,
Nikad kući ne dolazi,
I kad dođe, s jadom dođe.

Tekla Sava ispod Biograda,
izmetala lađu od merdžana
i u lađi do tri jadiđara:
jedno Hata, bijeloga vrata,
drugo Kana, od bisera grana,
treće Fata, kutija dukata.
Veli Hata, bijeloga vrata:
Ja bih mlada sada najvoljela
da ja imam đerdan od dukata,
ali čemer od suhoga zlata.
Veli Kana, od bisera grana:
Ja bih sada najvoljela mlada
da ja imam iglu od biljura,
da navežem jorgan od behara.
Veli Fata, kutija dukata:
Ja bih sada, bogme, najvolila
da je meni s dragim u dušeke!

U Agana, u moga dragana,
dva dućana svile i kaftana.
Svilu reže, da me za se veže,
kaftan kroji da budemo svoji.
Meni majka na čardaku veli:
Ti Aganu učini po želji!
Učiniću, mog Agana biću!

U Budimu prodaju Arapa,
za njeg ištu tri tovara blaga.
Kupuje ga đuzel udovica.
Ona daje tri tovara blaga
i još pride ata nesedlata,
i kupuje tri oke sapuna,
pa ga vodi na bistro Dunavo,
te ga trlja tri bijela dana.
Ali Arap sve crniji biva.
Sve se čudi đuzel udovica:
Žali bože tri oke sapuna,
žali bože ata nesedlata,
žali bože tri tovara blaga
što poharčih na crna Arapa,
crni Arap sve crniji biva!
Udovici nešto progovara:
Ne brini se, đuzel udovice,
crna noćca bijel’ danak rađa!
Crna krava bijelo mlijeko daje,
crna koka bijelo jaje nosi,
crn Arapin bijelu ljubu ljubi!

U gorici jela nesječena
i pod jelom voda netočena.
Točila je Mara neprošena
pa se Mara s gorom razgovara:
Oj, gorice, jedne ti smo sreće,
a vodice, jedna ti smo bahta:
nit’ se sječe tanana jelika,
nit’ se toči hlađana vodica,
nit’ se prosi lijepa djevojka!
Ona misli da niko ne čuje,
a to čuje beže Ivan-beže
pa izvadi noža okovana,
pa osječe od jelice grane
i napi se studene vodice,
uze Maru za bijelu ruku,
odvede je svom bijelu dvoru.
Šenluk čini beže Ivan-beže.
Šenluk čini tri bijela dana:
prvi danak za goru zelenu,
drugi danak za vodu studenu,
treći danak za lijepu Maru!

U junaka utekla djevojka
sa jastuka, sa bijele ruke.
Kako ga je sanak prevario,
treću se je noćcu probudio.
Djevojka mu haber doturila:
Kopilane, čelebi Hasane,
ko li spava kad se grli mlada?
Tada spava samo luda glava!

Vatra gori u jelovoj gori.
Ko je loži, ko se kraj nje grije?
Vile lože, Ibro rane grije,
Ibru su nam rane osvojile.
Rekle su ga izl’ječiti vile,
al’ za l’jeka, puno zatražile:
Staroj majci ruku iz ramena,
starom babi ćurak sa ramena,
miloj seki rusu kosu s glave,
vjernoj ljubi, ogru ispod vrata.
Dade majka ruku iz ramena,
dade babo ćurak sa ramena,
dade seka rusu kosu s glave,
ne da ljuba ogru ispod vrata,
umr’je Mujo, žalosna mu majka!

Vezak vezla Adem kada,
mlada nevjesta,
na čardaku, na visoku,
kraj džam-pendžera.
Sav je đerđef pokapala,
gorkim suzama.
Njoj dolazi mlad Omere,
mladi djevere:
”Šta je tebi, Adem-kado,
mlada nevjesto?
I dosad si vezak vezla,
nisi plakala.”
”Prođi me se mlad Omere,
mladi djevere.
Tvoja majka, dobra žena,
o zlu govori,
da ja ljubim mlad Omera,
mladog djevera,
a Bog znade, i ti znadeš,
nije istina!”

Vilu ljubi Murtez Alagiću,
vilu ljubi devet godin’ dana.
Kad deseta godina nastala,
progovara Murtez Alagiću:
”B’jela vilo, moja vjerna ljubo,
evo danas devet godin’ dana,
kako ljubim tvoje b’jelo lice,
još se nisi na me nasmijala!”
”Kako ću se jadna nasmijati,
kad si mene mladu zarobio!”
Prevari se Murtez Alagiću,
pa joj vrati krila i košulju.
Kad se vila dograbila krila,
ode vila nebu pod oblake.
Ode vila pjesmu pjevajući,
osta Murtez za njom plakajući.

Vila vilu iza gore viče:
Bila vilo, moja posestrimo,
kako smo se mlade posestrile,
još se nismo mlade darovale!
Evo vojska na Zagorju spava,
u vojsci je Zair Zair-aga;
uhvatimo Zair Zair-agu,
njim ćemo se mlade darovati!

Zakukala šarka ptica,
perja šarena,
u perje se savijala
od zla vremena.
Kao moma u zla doba
prve godine,
sve joj druge propjevaše,
ona ne pjeva.
Prodj’te me se drugarice,
ja sam žalosna,
dragi mi se oženio,
kog’ sam voljela!

Zaovica pita nevjesticu:
Nevjestice, gondže od ružice,
Jesi l’ bl’jeda ti kod majke bila
-Il’ pobl’jedi kako ’vamo dođe?-
Nisam bl’jeda ja kod majke bila,
Već pobl’jedi’ kako ’vamo dođo’:
Svekar dužan, đuvegija ružan.
Da je svekar na hiljade dužan,
Sam’ da nije đuvegija ružan.
Svekar će se duga odužiti,
Đuvegija uvijek ružan biti.

Zaplakala stara majka Džafer-begova:
”Džafer-beže, ludo d’jete, šta mi dovede?
Dovede mi ludo mlado, neće da rodi,
sve se b’jeli i rumeni i ašikuje.”
Naljuti se Džafer-beže, ode na čardak.
Na čardaku ljubu nađe, podne klanjaše.
Sablja zveknu, ljuba jeknu, čedo proplaka!
”Šta učini, Džafer-beže ja se šalila!”
”Eto, majko, tvoga grijeha, tvoga i moga,
više tvoga nego moga, tako mi Boga!”

Zaprosio Alija
u matere Sevliju,
ne da majka Sevliju,
već mu daje Hajriju.
Neće Hajra da radi,
već se s majkom inadi.
Kad to čuo Alija,
on poteže handžara,
pa udari Hajriju
posred prsa, kraj srca.

Zeman, druge, da se rastajemo,
gdje rekosmo da se sastajemo!
Neko dvoru, neko dragom svome
a ja nemam dvora ni dragoga.
Bili dvori, pa se salomili,
dragi bio, pa se oženio!

Sa Gradačca, b’jele kule Zmaja od Bosne,
sokolovi zakliktali kajde žalosne.
Umrla je vjerna ljuba Husein-begova
jer izgubi gospodara srca svojega.
Osedl’o je vranca svoga Husein-kapetan,
odjezdio Romaniji pod’jelit’ mejdan.
Na čardaku vjerna ljuba, Allah-illallah,
klanjala je, plakala je, haber čekala.
Pod pendžere glasnik stiže srca žalosnog:
”Udaji se, vjerna ljubo, nema bega tvog!”
Od sevdaha i žalosti, kraj pendžera svog,
prepuče joj bolno srce, neće za drugog.
Sa džamije Husejnije uči mujezin,
sa čardaka i bedema plaču sokoli.
Do Stambola odjekuju kajde žalosne,
pusta osta b’jela kula Zmaja od Bosne.

(Autor: Hašim Muharemović / Husein Šehić)

Žarko sunce, na visoko ti si!
Ah, moj dragi, na daleko ti si!
Žarko sunce, pospusti se niže,
a, moj dragi, primakni se bliže
da ti prečnem oke na jagluke,
a brčiće na jagluk drščice,
ime tvoje na rukave moje,
a ti moje na oružje svoje!
Kad pogledam na rukave svoje,
nek mi pane na um ime tvoje.
Kad pogledaš na oružje svoje,
nek ti pane na um ime moje.

Žarko sunce što si zakasnilo?
-Zakasnilo jade gledajući,
dje Alibeg vjernu ljubu kara
što prošeta ispred dvora bosa.

Žuta lala, dušo, žuta lala, srce,
žuta lala, moj dragane,
Kajtazova Najla.
Bil đul-behar, dušo, bil đul-behar, srce,
bil đul-behar, moj dragane,
Kajtazova Zejna,
a karanfil, dušo, a karanfil, srce,
a karanfil, moj dragane,
Ugljenova Dika.
Gondže ruža, dušo, gondže ruža, srce.
gondže ruža, moj dragane,
Čelebića Duda.
Katmer ruža, dušo, katmer ruža, srce,
katmer ruža, moj dragane,
Čelebića Zilka,
a mušketim, dušo, a mušketim, srce,
a mušketim, moj dragane,
Čelebića Đula.
Carev’ oko, dušo, carev’ oko, srce,
carev’ oko, moj dragane,
Muftijina Biba.
Katmer šeboj, dušo, katmer šeboj, srce,
katmer šeboj, moj dragane,
Osman-age Vasva.
Zimi-zelen dušo, zimi-zelen, srce,
zimi- zelen, moj dragane,
Dervišage Đula.
Plavi sumbul, dušo, plavi sumbul, srce
plavi sumbul, moj dragane.
Temimova Ajša,
a zerina, dušo, a zerina, srce,
a zerina, moj dragane,
Deronjica Duda.
Šeboj-tuba, dušo, šeboj-tuba, srce,
šeboj-tuba, moj dragane,
Mujagina Fata.