Od zbilja do pjesme – Sredina i vrijeme nastanka sevdalinke

Okolnosti pod kojima je nastala ljubavna pjema poznata pod nazivom sevdalinka ostvarile su se prodorom istočnjačke islamske kulture na Slavenski Jug, prodorom čiju je trajnost omogućio onaj dio stanovništva srednjovjekovne Bosne koji je prihvatio islam.
Svekoliki život bosanskohercegovačkih gradskih sredina, nastalih po osmanskim osvajanjima na Balkanu, doveo je do stvaranja sevdalinke.
Postavši važnom graničnom pokrajinom velikog Osmanskog Carstva, Bosna je baštinila raznolike oblike istočnjačke kulture življenja, što je postalo osobito vidljivo u načinu podizanja gradova, koju su – u skladu sa istočnjačkim kultom vode i zelenila – počeli nicati na pitomijim i za život ugodnijim prostorima, za razliku od srednjovjekovnih utvrđenih gradina što su, u svrhu lakše odbrane, zidane na nepristupačnim i teško osvojivim mjestima.
Ljepota i živopisnost bosanskih i hercegovačkih gradova – o čemu su ostavili brojna svjedočanstva putopisci koju su u osmanskom razdoblju prošli ovim krajevima – obznanjeni su bili i samim imenima nekih od njih: današnje Sarajevo, srednjovjekovna Vrhbosna, rano je prozvano ‘bijelo’ i ‘cvjetno’, zasluživši naziv Saraj-Bosna, tj. ‘dvorac Bosne’, a ljepota mu je uspoređivala sa ljepotom Edrena i Carigrada; živopisni je Prusac dobio ime Akhisar, tj. ‘bijeli, utvrđeni grad’ itd.
Potaknut islamskim vjerskim propisima, u bosanskim je gradovima razvijan kult žive vode pa su obilno građeni vodovodi i česme, bunari i šadrvani, odnosno podizani hamami[…]

Download

Leksiografsko određenje sevdalinke

O ljubavnoj narodnoj pjesmi koja je od kraja 19. stoljeća uobičajeno označavana terminom sevdalinka postoji obimna literatura, koje je – u kakvom-takvom kontinuitetu – nastajala u vremenskom rasponu od gotovo dva stoljeća. Naime, prema dosadašnjim uvidima – ako se izuzme davnjašnja vijest o izvještaju splitskog kneza mletačkom senatu iz osme decenije 16. stoljeća – literatura o sevdalinci ima svoj “novi početak” godine 1814, u opaskama Vuka Karadžića u njegovoj prvoj, u Beču objavljenoj zbirci narodnih pjesama pod naslovom Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarnica. Sam termin sevdalinka u vrijeme njegovog ranog ustaljivanja u praksi imao je varijaciju u obliku sevdalija (J. Ilić, E. Mulabdić, S. Bašagić), koji će se kasnije koristiti za onog pojedinca koji uživa u ovoj ljubavnoj pjesmi ili živi u znaku onog doživljaja svijeta koji je prispodobiv ovoj vrsti lirske narodne pjesme. Priroda priloga u zamašnoj literaturi o sevdalinci raznolika je i raznovrsna po nekoliko osnova: od usputnih jezgrovitih opaski do zasebnih knjiga, pisanih iz ugla književnih historičara, teoretičara i kritičara, na jednoj, te pogleda na ovu lirsku pojavu iz ugla melografa, muzikologa, etnomuzikologa, na drugoj, odnosno sociologa, psihologa, kulturnih historičara, publicista različitih profila, na trećoj strani. Raznovrsna su i usredsređenja autora iz pobrojanih skupina – i onih koji su pisali na nekom od južnoslavenskih jezika, i onih ostalih – na različita pitanja koja se tiču ove ljubavne pjesme: sredina i vrijeme nastanka (uključujući usredotočenje na samo jednu ili na određenu skupinu pjesama), pjesnici i pjevači, priroda napjeva, oblici instrumentalne pratnje, načini širenja, odnos slavenskog i istočnjačkog (uzimajući u obzir uticaje i veze sa susjednim tradicijama), odnos pjesme i zbilje, život opjevanih pojedinaca u novoj zbilji pjesničke tvorevine, novije pjevanje po uzoru na sevdalinku (kao vjerodostojno usmenoknjiževnu tvorevinu), odjeci u pisanoj književnosti, različiti vidovi obrade ove pjesme i slično. U nešto manjoj mjeri nego usmena balada sa istog prostora, kada je riječ o svekolikoj literaturi nastaloj u ovoj lirskoj pojavi, sevdalinka je imala također “slavnu prošlost”, koja se proteže do savremenosti: govorili su i pisali o njoj veliki pjesnici i značajni učenjaci, na njenim motivima razvijali su svoja pjesnička i prozorna ostvarenja ugledna književna imena na južnoslavenskom prostoru[…]

Download