Bosanski

Dr. sci. Nirha Efendić
12. Decembra 2019
Engleski
16. Decembra 2019

Bosanski

Od zbilja do pjesme – Sredina i vrijeme nastanka sevdalinke

Munib Maglajlić

Okolnosti pod kojima je nastala ljubavna pjema poznata pod nazivom sevdalinka ostvarile su se prodorom istočnjačke islamske kulture na Slavenski Jug, prodorom čiju je trajnost omogućio onaj dio stanovništva srednjovjekovne Bosne koji je prihvatio islam.
Svekoliki život bosanskohercegovačkih gradskih sredina, nastalih po osmanskim osvajanjima na Balkanu, doveo je do stvaranja sevdalinke. Postavši važnom graničnom pokrajinom velikog Osmanskog Carstva, Bosna je baštinila raznolike oblike istočnjačke kulture življenja, što je postalo osobito vidljivo u načinu podizanja gradova, koju su – u skladu sa istočnjačkim kultom vode i zelenila – počeli nicati na pitomijim i za život ugodnijim prostorima, za razliku od srednjovjekovnih utvrđenih gradina što su, u svrhu lakše odbrane, zidane na nepristupačnim i teško osvojivim mjestima. Ljepota i živopisnost bosanskih i hercegovačkih gradova – o čemu su ostavili brojna svjedočanstva putopisci koju su u osmanskom razdoblju prošli ovim krajevima – obznanjeni su bili i samim imenima nekih od njih: današnje Sarajevo, srednjovjekovna Vrhbosna, rano je prozvano ‘bijelo’ i ‘cvjetno’, zasluživši naziv Saraj-Bosna, tj. ‘dvorac Bosne’, a ljepota mu je uspoređivala sa ljepotom Edrena i Carigrada; živopisni je Prusac dobio ime Akhisar, tj. ‘bijeli, utvrđeni graditd. Potaknut islamskim vjerskim propisima, u bosanskim je gradovima razvijan kult žive vode pa su obilno građeni vodovodi i česme, bunari i šadrvani, odnosno podizani hamami[…]

(uz ljubaznu podršku Semira Vranića – www.sevdalinke.com)

Leksiografsko određenje sevdalinke

Munib Maglajlić

O ljubavnoj narodnoj pjesmi koja je od kraja 19. stoljeća uobičajeno označavana terminom sevdalinka postoji obimna literatura, koje je – u kakvom-takvom kontinuitetu – nastajala u vremenskom rasponu od gotovo dva stoljeća. Naime, prema dosadašnjim uvidima – ako se izuzme davnjašnja vijest o izvještaju splitskog kneza mletačkom senatu iz osme decenije 16. stoljeća – literatura o sevdalinci ima svoj “novi početak” godine 1814, u opaskama Vuka Karadžića u njegovoj prvoj, u Beču objavljenoj zbirci narodnih pjesama pod naslovom Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarnica. Sam termin sevdalinka u vrijeme njegovog ranog ustaljivanja u praksi imao je varijaciju u obliku sevdalija (J. Ilić, E. Mulabdić, S. Bašagić), koji će se kasnije koristiti za onog pojedinca koji uživa u ovoj ljubavnoj pjesmi ili živi u znaku onog doživljaja svijeta koji je prispodobiv ovoj vrsti lirske narodne pjesme. Priroda priloga u zamašnoj literaturi o sevdalinci raznolika je i raznovrsna po nekoliko osnova: od usputnih jezgrovitih opaski do zasebnih knjiga, pisanih iz ugla književnih historičara, teoretičara i kritičara, na jednoj, te pogleda na ovu lirsku pojavu iz ugla melografa, muzikologa, etnomuzikologa, na drugoj, odnosno sociologa, psihologa, kulturnih historičara, publicista različitih profila, na trećoj strani. Raznovrsna su i usredsređenja autora iz pobrojanih skupina – i onih koji su pisali na nekom od južnoslavenskih jezika, i onih ostalih – na različita pitanja koja se tiču ove ljubavne pjesme: sredina i vrijeme nastanka (uključujući usredotočenje na samo jednu ili na određenu skupinu pjesama), pjesnici i pjevači, priroda napjeva, oblici instrumentalne pratnje, načini širenja, odnos slavenskog i istočnjačkog (uzimajući u obzir uticaje i veze sa susjednim tradicijama), odnos pjesme i zbilje, život opjevanih pojedinaca u novoj zbilji pjesničke tvorevine, novije pjevanje po uzoru na sevdalinku (kao vjerodostojno usmenoknjiževnu tvorevinu), odjeci u pisanoj književnosti, različiti vidovi obrade ove pjesme i slično. U nešto manjoj mjeri nego usmena balada sa istog prostora, kada je riječ o svekolikoj literaturi nastaloj u ovoj lirskoj pojavi, sevdalinka je imala također “slavnu prošlost”, koja se proteže do savremenosti: govorili su i pisali o njoj veliki pjesnici i značajni učenjaci, na njenim motivima razvijali su svoja pjesnička i prozorna ostvarenja ugledna književna imena na južnoslavenskom prostoru.[…]

(uz ljubaznu podršku Semira Vranića – www.sevdalinke.com)

Muslimanske pesme Erlangenskog rukopisa – Istorijat rukopisa

Hatidža Krnjević

Erlangenski rukopis izišao je 1925. godine, pošto ga je 1913. pronašao germanista Štajnmajer pregledajući Univerzitetsku biblioteku u Erlangenu. Godine 1914. o ovom rukopisu održao je predavanje profesor slovenske filologije Erih Berneker, a dalji posao oko ispitivanja rukopisa poverio je profesoru praškog Univerziteta Gerhardu Gezemanu. Posle svestranog proučavanja i dešifrovanja, Gezeman ga je izdao posle prvog svetskog rata. Gezemanov dokumentovani, obimni predgovor, koji polazi od spoljašnjeg (opisivanje rukopisa), a završava se unutrašnjim istraživanjem rukopisa (datiranjem i određivanjem mesta postanka kao i ličnosti zapisivačeve), ostao je i do danas jedina studija koja je uzela u obzir sve strane rukopisa. Taj predgovor je najtemeljitiji pokušaj da se rukopis odgonetne kao celina. Ako Gezeman i nije uvek bio u pravu, to ne umanjuje njegovu zaslugu pionira koji je naznačio put onima koji su došli posle njega. Potonji istoričari književnosti nastaviće tamo gde je Gezeman stao, mada se više neće ponoviti njegov poduhvat svestranog i širokog istraživanja rukopisa.
     Objavljivanje ER značilo je otvaranje novih mogućnosti u izučavanju istorije i teorije naše narodne poezije. On je omogućio pouzdanije sagledavanje kontinuiteta trajanja, razvijanja i preobražavanja usmenog pesničkog stvaranja. Ali pojavljivanje ER postavilo je mnoga krupna pitanja ne samo zbog nedostatka podataka o mestu i vremenu nastanka rukopisa nego i zbog heterogene sadržine rukopisa. 217 pesama, koliko ih ima u rukopisu (br. 1, 2, 20,  37,  38 i 39 smatraju se umetničkim, a mislimo da bi se mogla naći još koja), izmiču uopštavanju svojim posebnim osobinama koje su ne samo različite nego često i oprečne. Pesme ER nije pevao ili kazivao jedan pevač (mi ćemo ga zvati pesnikom podrazumevajući da se u tom imenu krije veći broj po svemu različitih stvaralaca), nego su pevači pripadali različitim verskim, nacionalnim, jezičkim skupinama. Time je rečeno da su i njihove mogućnosti i sposobnosti bile nejednake pa su i pesme, prema tome, neujednačene. Prisustvo većeg broja pesnika omogućilo je i veće motivsko i jezičko bogatstvo. Po toj svojoj svekolikoj raznolikosti ER je jedinstven zbornik narodne poezije u nas i to je njegova, uopšteno govoreno, naizrazitija crta.[…]

(uz ljubaznu podršku Tarika Ćušića)

Sevdalinka, naučni esej

Đenana Buturović

OVAJ ESEJ nastao je kao rezultat našeg pokušaja da odgovorimo na nekoliko pitanja a u vezi s aspektima pristupa sevdalinci. Njen odnos prema ostatku bosanske lirske tradicije također je ono čemu se težilo. Ovo drugo jedno je od najtežih pitanja, jedan od najtežih zadataka. A možda bi trebalo postaviti i pitanje njena odnosa s lirskonarativnom pjesmom, te poezijom koja je stvarana na južnoslavenskim prostorima (dubrovačko i dalmatinsko područje) ili šire, u evropskoj Turskoj, odnosno Rumeliji, na odgovarajućim slavenskim jezicima u turskoj grafiji.
Ona jeste samosvojna i autohtona bosanska i bošnjačka ili bosanskomuslimanska lirska pjesma, ali da li samo to? Dakle, strogo gledano na žanr kojem pripada, a pripada lirici, nastajala je i razvijala se u bosanskim gradovima, s počecima od samog kraja XV vijeka. U XVI vijeku ona već nesumnjivo cvjeta i traje do naših dana. Svoje pečate dali su joj pjevači, njeni prenosioci kakva je, na primjer, bila Umihana Čuvidina, sarajevska pjesnikinja (1795. do oko 1870.), ona je, po našem mišljenju, bila njen sutvorac, pa čak i više od toga, njen tvorac. Budući da je sevdalinka pjevana pjesma koju karakteriše melos iz slavenskog i orijentalno-osmanlijskog naslieđa, ona u sebi nosi snažnije pečate individualnog, stvaralačkog.
Na samim počecima stvarale su je individue i manje grupe izmiješanog etnosa ili konfesija. Ima podataka koji svjedoče o pjevanju iste pjesme ili poznate pjesme i u jednoj i u drugoj sredini; bila je nadahnuta ljubavlju onih koji se vole, a nisu smjeli objelodaniti ta osjećanja ni u pjesmi.
To je kraća pjesma i, najbolje izražena uz pratnju saza. Nema instrumenta koji joj bolje odgovara. Ona je spoj riječi i glasova s muzikom koju ostvaruje saz i prelijeva u osjećanja. Ona nije balada, ali je možemo naći u baladama; junaci balade posežu za njom u kritičnim trenucima baladnih zapleta, kao što to čini Ibro Morić u trenutku kada ga s bratom odvode u tvrđavu, duboko potresen socijalnom i porodičnom tragedijom i intuicijom da će u tom danu, i on i brat, završiti na toliko poznat način, sa svilenom vrpcom oko vrata i biti izbačeni pred tabiju. Ta Ibrina pjesma bila je to posljednja Ibrina sevdalinka, posljednjem danu otpjevana.
Nadolazeći akšam i akšamluk u toj noći bit će zamijenjeni smaknućem, a saz ili tamburica pucnjem iz topa koji objavljuje pogubljenje. . .[…]

(uz ljubaznu podršku Semira Vranića – www.sevdalinke.com)

Bošnjačka usmena balada u istraživanjima Muniba Maglajlića

Dr. sci. Nirha Efendić

U svom plodnom akademskom životu prof. dr. Munib Maglajlić ostavio je brojne nučno-istraživačke radove, studije, oglede, recenzije i prikaze. Pored nekoliko značajnih zbornika i antologija, priredio je petu svesku Bibliografije radova o narodnoj književnosti koja se pribraja izdavačkim poduhvatima Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a napisao je i pet knjiga koje sažimaju njegovo naučnoistraživačko i akademsko iskustvo. Ipak, ovaj rad predstavit će samo jednu dionicu iz njegova naučnog života: Rad prati Maglajlićevo zanimanje za bošnjačku usmenu baladu od prvih osvrta na knjige i tekstove koji su
akademskoj javnosti predstavili poetičke osobenosti bošnjačke usmene balade pa sve do izlaska knjige pod naslovom Muslimanska narodna balada proistekle iz Maglajlićeva doktorata odbranjenog na Sveučilištu u Zagrebu, a koja sublimira njegovo tragalačko iskustvo za ovim usmenoknjiževnim lirskonarativnim poetskim oblikom[…]

In memoriam prof. dr. Munibu Maglajliću

Dr. sci. Nirha Efendić

Dana 19. 10. 2015. na Ahiret je preselio prof. dr. Munib Maglajlić. Profesor Maglajlić rođen je 24. marta 1945. godine u Banjoj Luci. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, a potom i gimnaziju. Jugoslavenske književnosti i maternji jezik studirao je i završio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a postdiplomski studij pohađao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i magistrirao, a potom odbranio i doktorsku disertaciju pod naslovom „Književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade“. Tokom svog plodnog naučnoistraživačkog rada napisao je brojne studije, monografije, oglede, prikaze, preglede, crtice, potom priredio značajne antologije te uredio važne knjige, časopise, zbornike i spomenice. Munib Maglajlić potpisuje petu svesku “Bibliografije radova o narodnoj književnosti” u izdanju Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a napisao je i objavio pet zasebnih knjiga koje sažimaju njegovo naučnoistraživačko i akademsko iskustvo. Profesor Maglajlić bio je, nadasve, angažirani član akademske zajednice sve do posljednjih dana života[…]

Muzikološko i estetičko-poetičko naučno etabliranje sevdalinke i umijeće pjevanja Safeta Isovića i Himze Polovine

Dr. Rašid Durić

Sažetak
U članku sintetiziram muzičke i estetsko-poetičke karakeristike sevdalinke, time znanstveno utemeljenje sevdalinke kao zasebnog i jedinstvenog žanra muzičko-poetskoga folklora. Riječ je o sintezi muzičkopjevnog, notalnog etabliranja sevdalinke koje je začeto notnim zapisima Franje Kuhača i Ludviga Kube, nastavljeno od Bele Bartoka preko Vlade Miloševića i Cvjetka Rihtmana, sve do najnovijih notnih zapisa sevdalinke Omera Pobrića, Muhameda Žera, Vehida Gunića, Šahbaza Jusufovića. (Vidjeti Izabranu literaturu na kraju članka). Na estetičko-poetičkoj razini je teorijsko etabliranje sevdalinke ostvareno u desetak monografija i studija koje su, kao i notni zapisi, takodje objavljivani od kraja 19.og stoljeća do danas. U tom smislu u članku sintetiziram i citiram izabrane tekstove eksperata za sevdalinku – Vlade Miloševića, Tamare Karač Beljak, Muhsina Rizvića, Muniba Maglajlića i Esada Bajtala – koji su bitno doprinijeli znanstvenom etabliranju sevdalinke. Smisao je članka u naučnom fundiranju sevdalinke, u osvještavanju i u osmišljavanju sevdalinke kao umjetničke discipline, vrhunskog žanra bosanske i balkanske folklorno-muzičke tradicije. Umjetnost sevdalinke, njenu multimedijalnost, argumentiram ozaren fascinacijom pjevanja Safeta Isovića i Himze Polovine. Nijedan žanr muzičko-folklorne umjetnosti nije toliko suodredjen, decidiran ljudskim glasom – dušom sevdalinke. Umjetnost ljudskoga glasa je izvor, fundus sevdalinke, njena muzička suština, presudni faktor njena nastanka, tradiranja i o(p)stanka u budućnosti. Da bi se sevdalinka ostvarila, pored ljudskoga glasa – duše sevdalinke, nephodnan je i muzičar kao umjetnik. Sevdalinka se naime kao umjetnost ostvaruje u harmoniji izmedju umijeća pjevanja i umijeća sviranja. Kroz ta dva medjusobno srasla umijeća nastaje muzička magija sevdalinke. Tu muzičku harmoniju u članku argumentiram opisom umjetnosti pjevanja Safeta Isovića i Himze Polovine: u njihovom pjevu ispoljavaju se gotovo sve melopoetske osobenosti sevdalinke. Članak u prvom dijelu citira eksperte o umjetnosti pjevanja sevdalinke (V. Miloševića, T. Karača …), a u drugom dijelu članak ova stajališta eksperata dokazuje kroz opis umijeća pjevanja Safeta Isovića i Himze Polovine. Smisao je članka u argumentiranju sevdalinke kao umjetničke discipline koja se ispoljava u individualnom umijeću pjevanja i sviranja. I slušanja. Uz bitnu konstataciju da se sevdalinka otima riječima opisati: riječi su naime pretanke i preslabe da bi se proosjećala naša fascinacija sevdalinkom. Stoga ovo muzičko sazvučje – zakonitost tonaliteta koja se ispoljava u umjetnosti ljudskoga glasa i u njegovoj harmoniji sa sviranjem u sevdalinci svako ponaosob valja doživjeti. Članak osporava jednostranu recepciju sevdalinke, navodno pjesme teškog derta i karasevdaha – bolne žudnje do samomučenja: tu je riječ o jednom tipu sevdalinke. Sevdalinka je naime pjesma o sevdahu u kojem su nerastavljivo srasli medjuisključiva duboka i snažna osjećanja: žudnja za sevdisanim sa radošću voljenja.
Glavne riječi: etabliranje sevdalinke, umijeće pjevanja Safeta Isovića i Dr. Himze Polovine..[…]
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!
Potpiši peticiju