Sevdalinka– tradicionalna bosansko-hercegovačka narodna pjesma već stoljećima odolijeva vremenu i nekom čudnom simbiozom živi sa generacijama u BiH.
Ona je pjesma urbanoga bosanskoga prostora. Vremenom je prodirala i u bosansko selo, ali je, ipak, najdublje korijenje pustila u gradovima, dakle tamo gdje je i nastala. Pojedini gradovi, njihove mahale i drugi lokaliteti samo su okvir u koji je naš usmeni narodni stvaralac “smjestio radnju” svoje pjesme, svog lirskog poetskog zapisa o ljubavnom jadu, zanosu ili radosti. Sevdalinke su u brojnim primjerima zapamtile određene ličnosti, najčešće djevojke i mladiće, čuvene zbog svoje ljepote i junaštva. U njima se može naći sve ono što karakteriše takozvanu narodnu dušu: jezik, pozicije i status članova familije, lokalna obilježja, kulturu ishrane, odijevanja, drugim riječima šta su ljudi naše prošlosti osjećali, kako su iskazivali te osjećaje, o čemu su maštali i kako su gledali na svijet oko sebe.
Sevdalinka je ime dobila po turskoj riječi sevda što znači ljubav. Turci su riječ sevda preuzeli od Arapa, a na našim prostorima je sevda dobila H i nastao je sevdah.
O nastanku sevdalinke ima više teorija. Tako npr. njemački slavist Gesemann tvrdi, da je ona proizašla iz višeg sloja BH feudalstva. Drugi tvrde da je to pjesma sirotinje ,naroda ,”raje”, koja je kroz radost i veselje, kroz muku i patnju davala oduška svojim osjećanjima. Treći opet kažu da je sevdalinka prvenstveno ženska pjesma, da su je spjevale patrijahalno vaspitane djevojke, sjedeći iza mušebaka, vezući na đerđefu, na kome je svaka iglica pojačavala čeznju za dragim, koji je putovao carskim drumovima, trgovao ili ratovao, dok su one čekale, sanjale, maštale i svoju čeznju pretvarale u pjesmu.
U svakoj ovoj teoriji ima nešto istine, jer je nemoguće, da svo stvaranje u 
narodnoj tradiciji potiče od jednog društvenog sloja pa bio on viši ili niži . Ovakva pjesma mogla je da nastane kako na begovskim čardacima, tako i u sirotinjskim kućama, jer su svi živjeli u istom krugu, među istim prirodnim kulisama.
U dugom višestoljetnom životu, u različitim slojevima gradskog stanovništva, stvarana je i pjevana sevdalinka na djevojačkim i momačkim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama i drugim porodičnim skupovima, u avliji, u bašči, u kuli, na čardaku, u kućnim odajama, na teferiču, na putu, na akšamlucima, u hanu, idući kroz mahalu, jašući na konju, na meraji, u lovu, na gradskim tvrđavama, u zatočeništvu, na vojnim pohodima, pod tuđim nebom… Sevdalinka nije, kako se zna reći, ´za svakodnevnu upotrebu´. Svako će vam reći, da je kao takva, teška za slušanje. Teško pada, posebno na dušu i kao takva, nepripremljenom slušatelju može biti posebno bolna, pa je tada nije preporučljivo slušati. Nije slučajan onaj, svima dobro poznati opis sevdalinke, kada pitaju bosansko dijete, šta je to sevdalinka, a ono na to odgovara:
“Ama, to je ono, kad babo pjeva, a plače!”
To je jedno od najorginalnijih i najbolje prihvaćenih objašnjenja u Bosni i šire, na pitanje – šta je sevdalinka, ali istovremeno, i koju moć ona ima! Skoro svaka sevdalinka svojom senzibilnošću i jačinom izraza tjera slušatelju kožu na onu ´tihu jezu´, poznatu samo sevdalijama, ali pronađe put i do onih najokorjelijih i najčvrstijih, a često natjera da se prolije i koja suza.
Koliko je suza samo poteklo zbog nje?
Samo o tome se može napisati cijela knjiga!
Šta je suza poteklo, ne samom pjesmom kao takvom, već onom nevidljivom niti kojom ona prenosi poruku, doživljaj, osjećaj, stanje…Šta je samo suza poteklo kod zaljubljenih, razočaranih, ostavljenih, ucvjeljenih, onih koji su u domovini, u tuđini, u nekom od ukradenih trenutaka samoće, kao i onima koji su u trenucima drugovanja, sreće, ali i tuge. Vremena su se mjenjala, mijenjali su se instrumenti, ljudi, države, vlade i običaji. Ona je ostajala i opstajala. Gorda i neuništiva. Kao religija! To može biti nekome nepravo ili mu može smetati, ali ne treba jer, to je činjenica, fakat i istina. Mi moramo priznati poraz. Mi smo ti koji su prolazni, a ona ostaje i opstaje. Ona nije prolazna. Ona je vječna, neuništiva i neprolazna. U tome leži njena jačina i snaga. U ljubavi, sevdahu, leži jačina, snaga i veličina!
Sevdalinka je ogledalo duše i duševnog stanja! Kako indivudualnog, tako i narodnog. U davnim vremenima, kada je postojala žudnja za određenim i neiskazanim, posebno iz odgojnih, tradicionalnih, religioznih ili trenutnih kulturoloških razloga, o ljubavi i ljubavnom izražaju čovjeku dragih osjećanja, narod je nalazio utjehu u pjesmi punoj sadržajnog ljubavnog naboja i narodu životno potrebnog i njemu samo znanog izraza, a to je stoljećima mogla i još uvijek može – sevdalinka!
Sevdalinka je istinska tragična i univerzalna umjetnost.
Zato danas i nije popularna ni shvaćena u jednoj osiromašenoj kulturi suženog fokusa. Njen ljubavno-melanholični sadržaj stalno je u dosluhu sa metafizičkim i mističnim. Ona se vrti između ljubavi i smrti, poput grčkog tragičkog epa. Tradicija pjevanja sevdalinke je posebna priča. Sevdalinka je po prirodi usmena umjetnost, i sve što je do danas sačuvano, sačuvano je usmenim putem, školovanjem generacija pjevača koji su prenosili iz jednog vremena u drugo staru muziku, čije su se osnovne melodijske i tekstualne karakteristike, sve do 20 stoljeća, malo mijenjale.
Pjevač sevdalinke nije “interpretator” u nekom banalno-estradnom smislu riječi. On sebe doživljava kao nekog čuvara i prenosioca važnih uspomena iz davnih vremena. Pravi pjevači i tumači sevdalinke su uglavnom mrtvi, osim nekolicine koji na autentičan način čuvaju je od zaborava. Iako je sevdalinka nerazdvojiv dio bošnjačke muzičke i kulturne tradicije, popularna je i kod ostalih bosanskih naroda. Sevdalinka se kao osnova koristila i u sklopu posebnog muzičkog žanra druge polovine 20. stoljeća, zvanog novokomponovana narodna muzika, koji je mješao različite folklorne motive gotovo svih balkanskih naroda i regija.
Iako su je većinom izvodili tradicionalni bosanski pjevači narodne muzike, sevdalinka se znala probiti i do muzičara, koji ovom žanru tradicionalno ne pripadaju.
Tako su tokom svoje bogate karijere sevdalinke snimali ili izvodili Josipa Lisac (legendarna izvedba sevdalinke “Omer Beže”), Seid Memić Vajta („Kolika je Jahorina planina“), Željko Bebek u duetu sa Halidom Bešlićem ( „Da zna zora“), Davorin Popović („Žute dunje“), Ibrica Jusić (sa čitavim albumom sevdalinki, “Amanet” iz 2003. godine), Masimo Savić ( „Evo ovu rumen ružu“), Hari Varešanović („Svuda se sunce rađa“), te Jadranka Stojaković („Što te nema“), Zdravko Čolić („Zvjezda tjera mjeseca“) …, a sevdalinke su uzete i za osnovu nekoliko pjesama zagrebačkog kantautora Johnnyja Štulića (njegov bend Azra je dobio ime po stihu iz sevdalinke “Ja se zovem El Muhamed/Iz plemena starih Azra”).
-Jednog aprilskog jutra, zapravo zore, 1946. godine probudio me neki 
nepoznati ritmički zvuk i pjesma. Bilo je to čudno pjevanje, duboko ljudsko, nekako drevno i iskonsko, a blisko i drago u isto vrijeme. Pogledao sam kroz prozor i ugledao nekoliko seoskih kola: i na njima svatovi, u bijelim i šarenim živopisnim nošnjama. Neki brkajlija sa crvenim omotačem oko glave lupao je sa puno smisla za ritam u tupan od goveđe kože, a pjesma se orila, budeći građane iz njihovog posljednjeg jutarnjeg sna: “Šta u dvoru žubor stoji, šta ono vele? Haj, ono majka sina ženi, pa se vesele! Svak se tome radovaše, majka najviše… Taj mali, ali vrlo impresivan događaj vratio me u carstvo djetinjstva, u svijet njegovih čarolija, u dane kad se sve gleda raširenim očima. Prisjetio sam se mnogih pjesama koje su pjevale moja majka, sestra, strina, moje komšinice: Duda, Dževahira, Bosiljka…
Znao sam da su to pjesme primitivnog izraza, ali istinite i još žive, nenatrunjene jednom kvazicivilizacijom, interesantne i lijepe. …Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima, koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio zagubio. Lirska narodna pjesma je još interesantnija. Njen glas nam dolazi iz dubine prastarog, drevnog i neshvatljivog. I baš zahvaljujući toj pjesmi možemo da osjetimo duh i dah drevnosti, možemo da predočimo sebi odnose iz patrijahalne sredine kao i način života i mišljenja kakav je bio davno i jučer.
Danas je ta pjesma, manje-više, sa sebe zbacila svoje utilitarističke primjese i blista čista kao biser koji smo izvadili iz školjke sa dna tajanstvenog mora. Njen izraz je precizan, koncizan, blizak. On i danas može da bude uzoran – napisao je čuveni bosanski pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar.
(Napisao Avdo Huseinović)