Zekerijah Đezić

 

Zekerijah Đezić, rođen 23.jula 1937.godine u Janji, bio je istaknuti izvođač i čuvar bosanske lirske pjesme-sevdalinke.
Njegov otac Halil efendija Đezić bio je imam, zapamćen po lijepom glasu i omiljen među mještanima zbog svog širokog srca i druženja s ljudima. Zekerijah je, kao i mnogi drugi Janjarci, počeo pjevati od malih nogu, i već tada su mu predviđali bogatu pjevačku karijeru. Janja je oduvijek bila rasadnik pjevačkih talenata, pa nikoga nije začudilo kad se on, u mladim godinama, počeo okretati pjevanju. U zavičaju je izašao pred mikrofon u pratnji velikog bijeljinskog harmonikaša i pedagoga Hazima Hanušića i odmah je privukao pažnju, pogotovo ženskog dijela publike. Neobično lijep, dostojanstvenog držanja i gospodskog glasa, zapjevao je u čuvenoj ljetnoj kafani u Gradskom parku, i odmah postao lokalna zvijezda. Njegove interpretacije svjetskih šlagera bile su nezaboravne. Kažu, kad bi zapjevao tada čuvenu pjesmu “Granada”, ni lišće u parku nije šumorilo, da ne smeta.

Ubrzo je otišao u Tuzlu, na Višu pedagošku školu, a muzičko obrazovanje je sticao kod profesora Stojana Nestorovića. Zatim je upisao Pedagošku akademiju u Sarajevu – Odsjek jugoslovenska književnost i engleski jezik. Nakon studija, zaposlio se kao profesionalni spiker, od 1955. do 1965. godine na Radio-Tuzli, a nakon toga na Radio i TV Sarajevo. Njegov duboki, sugestivni glas obilježio je mnoge radio i televizijske emisije. Ali, mnogo veću popularnost je stekao pjevanjem, mada je i tu, kao i u životu, bio krajnje skroman i nenametljiv.

Dok je još bio u Tuzli, snimio je, 1965. godine, prvu gramofonsku ploču za zagrebački Jugoton. Bila je to, kako se tad govorilo, singl-ploča, mala, sa dvije pjesme. Naslovna je bila “Bosno moja, lijepih planina”, možda najbolja interpretacija u istoriji bosanske muzike. Snimio je i prvu tuzlansku novokomponovanu sevdalinku – “Tuzlanka se Sarajkama hvali”. Tako je krenula njegova karijera.

Zekerijah Đezić je među tadašnjim pjevačima važio za pravog gospodina. On nije pjevao po kafanama, po narudžbi, nije snimao svašta, nije se gurao nigdje. Poštovan od pravih poznavalaca muzike, miljenik žena, jaran i ljudina, živio je svoj život kako je znao i umio. Bio je pozivan na sve festivale narodne muzike, od “Ilidže” do Vogošćanskog festivala, a na tim festivalima je dobio brojne nagrade. Njegove interpretacije sačuvane su u arhivu Radio-Sarajeva.

“ Nisam ja neki izbirač”, govorio je tada. “Jednostavno, osjetim ono što volim, i to pjevam. Ali, nikada nisam došao u situaciju, kao neke moje kolege, da biram šta ću pjevati, a onda na kraju zapjevam nešto što ni u kom slučaju nije trebalo.”

Zekerijah Đezić je bio glas i pojava za svjetske pozornice. Poznato je da među pjevačim godinama caruju tenori, tako je i u klasičnoj muzici ( recimo trojac Pavaroti, Kareras, Domingo), a tako je i u bosanskoj pjesmi. Ali, njegov baršunasti bas-bariton, njegova izuzetna dikcija i dostojanstveno pjevanje i držanje donijeli su nešto sasvim novo, nešto neponovljivo, nešto što nije imao niko ni prije, ni poslije njega. A ostao je tih i skroman, meraklija za druženje i pjevanje s prijateljima. Pogotovo u svojoj Janji, pored Drine. I to mu je, uz porodicu, bilo dovoljno da bude sretan.

“ Neću reći da malo tražim od života”, govorio je novinarima. “Ne. Ali, nekako, ono što tražim, ja i dobijam…Imam svoje poslove koje radim, svoje sitne brige i radosti, nedeljna popodneva ispunjena fudbalom, razumijevanje u porodici…I to je dovoljno.”

Ali, nije on bio samo pjevač, već i kompozitor. Zapamćena je, zauvijek, njegova pjesma “Razbolje se šimšir list”. I da ništa drugo nije komponovao i otpjevao, to bi bilo dovoljno da ostane zapisan u muzičkoj istoriji ove države.

I sve je u njegovom životu bilo potaman, dok se nisu približile džehenemske godine. Rasula se porodica, zlo nas je sve potopilo, i nije više bilo vrijeme za pjesmu. U najtežim danima Zekerijah Đezić se pokazao kao pravi Bosanac, nije žalio sebe da pomogne zemlji i ljudima. Zajedno s Omerom Pobrićem i Zaimom Muzaferijom pokrenuo je, u toku rata, festival narodne muzike u Lukavcu, odlazio je gdje god su ga zvali, snimio je i prvu bosansku patriotsku pjesmu “Ne daj se Bosno”, s Omerom Pobrićem i nekolicinom pjevača. Ali, smrt Bosne kakvu je znao i volio, poput tolikih drugih, ni on nije uspio preživjeti. Umro je 18.oktobra 2002.godine nakon teške bolesti u Sarajevu.

Posthumno mu je dodijeljena nagrada “Davorin” 2003. godine, za afirmaciju originalne bosanske pjesme.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!