Biografija:
Esad Bajtal studirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
U dosadašnjoj profesionalnoj karijeri bavio se predavačkim i publicističkim radom te uređivačkim poslovima u elektronskim i printanim medijima.
Autor je sljedećih knjiga:
- Za (i) protiv tolerancije;
- Filozofski temelji psihologije;
- Manje od ništa;
- Al Tempo;
- Duplo golo;
- Država na čekanju (dva izdanja);
- Govor tame;
- Sevdalinka, alhemija duše;
- Neofašizam u etno-fraku (dva izdanja);
- Metanaracija, poetizacija i psihijatrizacija Daytona
- Strah od kopanja.
Nije bio, a nije ni danas, član nijedne političke stranke (partije).
Sevdalinka alhemija duše
Sevdalinka kao ljubavna, socijalna, ženska, muška…?
Bajtal: Da, sevdalinka je sve to u isto vrijeme: Samo što se u najširoj javnosti, naravno površno i pojednostavljeno, razumije i shvata kao samo ljubavna i, usto, samo ženska pjesma. A to životno-činjenički nije tačno. Pažljiviji pristup ovom melopoetskom fenomenu pokazuje da on, kao prefinjena filozofija života, pokriva najširi tematski krug i čitav spektar socijalnih tema.
Pogledajte samo sadržaj pjesama:
– Dva Morića, Kiša bi pala, Niz polje idu babo sejmeni, Donju Tuzlu opasala guja, Dvije su se vode zavadile, Nigdje zore ni bijela dana, Put putuje Latif-aga, Šehidski rastanak, Bosno moja poharana, itd. pa ćete odmah shvatiti da su njima opjevane lične i porodične tragedije; ratna zbivanja i njihove posljedice; povijesne teme i mijene; znani i neznani junaci i njihova sjećanja …
S druge strane, smislu sevdalinka, pored ženske, jednako obuhvata i opijeva, ništa blažu, i ništa manje senzibilnu, mušku ljubavnu dramu i nevolju.
Kao naprimjer u pjesmama: Gledaj me draga, Ismihana, Ime tvoje neću draga; Iziđider Fato, Otkako sam sevdah svezo, Tamo dolje niz mahalu… I to je sasvim normalno. Kao pjesma o životu i ljudima, sevdalinka se okreće svim njihovim stranama: i ljubavi i tragediji koje, kao so života, jednako krase, muče i bolno pritiskaju kako ženski, tako i muški dio ljudske populacije. Najkraće, sevdalinka je pjesma osjećajnosti koja pripada težoj strani života. Tuga, razočarenje, poraz, tragedija i dobrovoljni ili nasilni odlazak u rat i smrt, sevdalinci nisu ni strani ni daleki.
Sevdalinka, naravno, još nije i možda nikad i neće biti zaboravljena. Upravo zbog svoje univerzalne osjećajnosti i načina njenog iznošenja, kako u poetskom, tako i u melodijski suptilnom izrazu. Isuviše je toga životnog u njoj da bi, tek tako, bila istisnuta iz naših osjećanja i bila zaboravljena. Istina, danas je, u moralno-pragmatskoj posrnulosti i životnoj zahuktalosti profitera svih vrsta, ono prefinjeno erotsko sevdalinke, skliznulo u seksualno; seksualno u pornografiju, a pornografija u moćan prizemni profit koji ravna životnom scenom i snagom massmedija diktira ukus najšire publike. Ali, sve je to samo jedna aksiološka (vrijednosna) nepogoda. Poplava na čijoj površini pliva otpad svake vrste. Iskustvo nas uči da će i ta, kao i sve druge poplave prije nje, trajati i konačno proći. Sevdalinka će, dakle, ostati i biti. Baš kao što, s druge strane, uprkos festivalskim šlagerima i megahitovima, još uvijek, jesu i traju Mocart, Betoven, Hačaturijan, Hendl, Čajkovski, Vivaldi, Štraus… Njima, za razliku od prolaznih hitova, narodnim jezikom govoreći, nema izdera. Sevdalinci također. Jer iz nje govori život i njegova dubina, a ne površnost pomodarstva kurentnog trenutka.