Bosna i Hercegovina kroz istoriju obiluje mnogim legendama o zabranjenim ljubavima, tragičnim ishodima i nesrećnim djevojkama, koje pate za svojim voljenim. Jedna od najljepših je životna priča mlade Safikade iz Banja Luke.
Postoji više legendi o lijepoj Safikaduni ili Safikadi, koja je po mnogim pričama unuka Ferhat-paše Sokolovića, ali se ta priča kao i legenda razlikuju ovisno sa kog izvora stižu.
Jedna od legendi kazuje o djevojci koja je zbog neostvarene ljubavi prema vojniku koji je služio u obližnjoj tvrđavi Kastel uzela sebi život:
“Ona, Safikaduna, lijepa i mlada djevojka kojoj ne bi ravne u šeher Banja Luci, a on, Omer, naočit i stamen Bosanac, regrutovan u sultan Fatihovu vojsku. Tom mladom askeru carske vojske bi suđeno da vojnu službu službuje u obližnjoj Kastel tvrđavi. Ljubav je planula na prvi pogled. Dok je lijepa Safikada šetala ispod zidina starog grada, krišom je pogledala mladog askera i odmah bila primjećena. Srca zakucaše jače.
Danima su se gledali, došaptavali i krišom sastajali, ali ašik ne potraja dugo. Safikadinim roditeljima ne bi pravo što je izabranik srca njihove kćeri vojnik. Govoriše joj:
-Kćeri, asker je danas ovdje, a sutra Bog zna gdje, sve zavisi od carskog fermana. Od te ljubavi hajra nejma!
I bi onako kako je bilo suđeno da bude. Ferman stiže iz Carigrada. Safikadini roditelji odahnuše.
Naučit asker dobi prekomandu daleko od šeher Banja Luke. Prije nego što je izabranik Safikadinog srca krenuo na daleki put, tajno se sastajaše pod krošnjama drveća nadomak zelenog Vrbasa. Jedno drugom se zakleše u vjernost do groba.
Ne prođe dugo, a stiže tužan haber. Na bojnom polju asker izgubi glavu. Skrhana tugom i bolom lijepa Safikaduna je danima tugovala. Nije mogla prežaliti voljenog. Prije nego što je top “baljemaz” na tvrđavi Kastel trebao salvom najaviti podne, odjevena u najljepše djevojačko ruho pohitala je gore.
Dok je fitilj dogorijevao, hitro stade ispred topovske cijevi…
Druga legenda kazuje o lijepoj i prkosnoj Safikadi koja se svjesno oglušila na zapovijed austrugarskog vojnika i tako stradala.
Po ovoj priči, Safikadina sudbina desila se negdje u 19. vijeku, kada su austrougarski vojnici imali kasarnu na Kastelu. Safikada je bila kćerka uglednog banjalučkog trgovca, poznata po svojoj ljepoti nadaleko van Banjaluke.
Kao i u prethodnoj priči, njen život bio je unaprijed predodređen. Roditelji lijepe djevojke iz tako ugledne porodice mogli su od silnih prosaca izabrati onog najboljeg i tako svojoj kćerki obezbijediti život koji bi svaka djevojka tog vremena poželjela.
Ali opet ludo srce ne da mira.
Safikada se jednom prilikom u šetnji oko Kastela zagledala u austro-ugarskog vojnika i dvoje mladih su se zaljubili na prvi pogled. Za muslimansku porodicu u to doba bilo je nezamislivo da dopuste da im se kćerka uda za nevjernika, a kako djevojke tada nisu smjele da se kreću bez pratnje, Safikada i njen vojnik viđali su se krišom, najčešće kada je on na straži.
Kao i u prethodnoj priči, Safikada i njen voljeni odlučuju se na bijeg koji je spriječen vojnikovim odlaskom na front. Kada je do Safikade stigla vijest o njegovoj smrti ona odlučuje da održi zavjet o vječnoj ljubavi i odlazi u smrt tako što se jedne večeri oglušila o zapovijedi austro-ugarskog vojnika da ne prilazi Kastelu. Nakon što je nastavila da hoda, vojnik je pucao na nju i ubio je baš tamo gdje se krišom nalazila s svojim dragim, napravivši tako od nje simbol vječne ljubavi.
Uz sve legende koje su napisane ili se pričaju na Safikadinom mezaru i u brojnim pjesmama je opjevana tragično skončana ljubav između lijepe Safikade i naočitog askera. Jedna od njih glasi:
„Legenda jedna još uvijek živi:
Za ljubav svoju,
Safikada iako mlada
svoj život dade.
I ove noći neko će proći
tu pokraj zdanja Ferhadije,
neko ko beskrajno voli,
ko ljubav cijeni i ljubav krije.
Niko ga kažu video nije
i niko ne zna ko to radi.
Ko svako veče kad akšam pada
zapali svijeće Safikadi.
Tužno je bilo kad haber stiže
da on se nikada vratiti neće.
Pred top je stala lijepa Safikada
i krvlju zalila cvijeće.”
(pjesmu je u duhu sevdalinke napisao Vlado Dijak, a otpjevala Zekija Čuturić 1972. god.)
