Prva bosanska pjesnikinja muslimanka bila je Umihana Čuvidina.
Rođena je krajem 18. stoljeća (oko 1795 – 1870) na Hridu u porodici Čuvida – koja se bavila aščijskim i bostandžijskim zanatom. Rodna kuća joj se nalazila na uglu Mujezinova sokaka, u maloj sarajevskoj mahali podno Kačanika.
Umihana je počela pisati pjesme nakon tragične pogibije zaručnika.
Bolna sudbina koja ju je zadesila učinila je da se Umihana nikada emocionalno ne oporavi.
Naime, među zastavnicima bosanske vojske bio je i Umihanin zaručnik Mujo Čamdži-barjaktar, koji je bio s Bistrika.
Prema historiografima Sejfudinu Kemuri i Vladimiru Ćoroviću, ovaj je zastavnik poginuo u boju pod Loznicom.
Iz žalosti za njim, Umihana je do smrti ostala neudata.
Za zaručnikovu pogibiju saznala je u oktobru ili novembru 1813. godine.
To je bio trenutak kada je odlučila da ostatak života provede kao zaručnica junaka Čamdži Muje, čuvajući uspomenu na njega.
Lijepa djevojka iz siromašne, ali čestite porodice
Umihanina odluka da se nikada ne uda, mnogim sugrađanima je izgledala kao nešto izuzetno.
Još dok je bila živa, po toj sarajevskoj mahali se prepričavalo “kako je to lijepa djevojka iz siromašne, ali čestite porodice koja se odrekla udaje zbog boli i tuge”.
Ta ogromna bol je u Umihani izazvala potrebu i želju da Čamdži Mujo zauvijek ostane u sjećanju, prvenstveno njenom, a zatim i u pisanim tragovima bošnjačke književnosti.
Njena književnost bila je inspirirana narodnom poezijom, ali rijetko je posezala za turcizmima; naime, stvarala je lijepim i dovoljno izgrađenim narodnim jezikom.
“Voli ko Sevda”
Njene pjesme su bile toliko popularne u starom Sarajevu da su se usmeno prenosile po mahalama i smatrane su narodnim.
Treba napomenuti da se Umihana prozvala Sevdom – zbog sevdaha.
Prema riječima pojedinih autora, u vremenu prije Drugog svjetskog rata, mogla se čuti izreka: “Voli ko Sevda.”
Nema je u sidžilima…
Zvanični podaci o Umihani Čuvidini ne postoje ni u jednom sarajevskom sidžilu.
Razlog je, pretpostavlja se, zato što nije ispunjavala nijedan obavezan uvjet da bude upisana:
– kad bi se pred sudom obavilo vjenčanje
– kad bi umrla žena ostavila spornu oporuku ili kad bi njena ostavština bila predmetom nasljednog postupka
– u slučaju da je žena postala vakif
– ako je žena umrla kao šehid
Umihana nije bila ništa od toga. Službenih zapisa o njenom postojanju nema. Smatra se da je umrla oko 1870. godine i da je sahranjena “Pod Gajem” na Hridu, najvjerovatnije bez natpisa na nišanu.
Treba napomenuti da se u to vrijeme siromašnijim ženama, koje su pritom bile neudate, nisu obilježavali nišani.
