Sevdalinka, naučni esej
OVAJ ESEJ nastao je kao rezultat našeg pokušaja da odgovorimo na nekoliko pitanja a u vezi s aspektima pristupa sevdalinci. Njen odnos prema ostatku bosanske lirske tradicije također je ono čemu se težilo. Ovo drugo jedno je od najtežih pitanja, jedan od najtežih zadataka. A možda bi trebalo postaviti i pitanje njena odnosa s lirskonarativnom pjesmom, te poezijom koja je stvarana na južnoslavenskim prostorima (dubrovačko i dalmatinsko područje) ili šire, u evropskoj Turskoj, odnosno Rumeliji, na odgovarajućim slavenskim jezicima u turskoj grafiji.
Ona jeste samosvojna i autohtona bosanska i bošnjačka ili bosanskomuslimanska lirska pjesma, ali da li samo to? Dakle, strogo gledano na žanr kojem pripada, a pripada lirici, nastajala je i razvijala se u bosanskim gradovima, s počecima od samog kraja XV vijeka. U XVI vijeku ona već nesumnjivo cvjeta i traje do naših dana. Svoje pečate dali su joj pjevači, njeni prenosioci kakva je, na primjer, bila Umihana Čuvidina, sarajevska pjesnikinja (1795. do oko 1870.), ona je, po našem mišljenju, bila njen sutvorac, pa čak i više od toga, njen tvorac. Budući da je sevdalinka pjevana pjesma koju karakteriše melos iz slavenskog i orijentalno-osmanlijskog naslieđa, ona u sebi nosi snažnije pečate individualnog, stvaralačkog.
Na samim počecima stvarale su je individue i manje grupe izmiješanog etnosa ili konfesija. Ima podataka koji svjedoče o pjevanju iste pjesme ili poznate pjesme i u jednoj i u drugoj sredini; bila je nadahnuta ljubavlju onih koji se vole, a nisu smjeli objelodaniti ta osjećanja ni u pjesmi.
To je kraća pjesma i, najbolje izražena uz pratnju saza. Nema instrumenta koji joj bolje odgovara. Ona je spoj riječi i glasova s muzikom koju ostvaruje saz i prelijeva u osjećanja. Ona nije balada, ali je možemo naći u baladama; junaci balade posežu za njom u kritičnim trenucima baladnih zapleta, kao što to čini Ibro Morić u trenutku kada ga s bratom odvode u tvrđavu, duboko potresen socijalnom i porodičnom tragedijom i intuicijom da će u tom danu, i on i brat, završiti na toliko poznat način, sa svilenom vrpcom oko vrata i biti izbačeni pred tabiju. Ta Ibrina pjesma bila je to posljednja Ibrina sevdalinka, posljednjem danu otpjevana.
Nadolazeći akšam i akšamluk u toj noći bit će zamijenjeni smaknućem, a saz ili tamburica pucnjem iz topa koji objavljuje pogubljenje. . .[…]
(uz ljubaznu podršku Semira Vranića – www.sevdalinke.com)