Sredinom 18. stoljeća su u Sarajevu živjela dva brata, bogata trgovca: Hadži Mehmed-aga zvani Pašo i Ibrahimaga Morić, od oca Mustafa-age, koji bijaše jenjičar sa titulom serdengečdije (jurišnika), i majke Amine.
Vrijeme je to nakon boja pod Banjalukom, kada su Bošnjaci bez pomoći Carigrada pobijedili nadmoćniju austrijsku vojsku, za šta su od Porte „nagrađeni“ novim nametima.
Anarhija u Bosni
Stanovništvo se zbog toga sve više počinje buniti i u Bosni izbija anarhija.
„U tom vremenu nije se poštovao ni paša, ni zapovijednik, ni kadija, pa čak ni ulema…“, piše hroničar toga doba – Mula Mustafa Bašeskija.
Među kolovođama čestih pobuna protiv osmanske vlasti u Sarajevu bila su i dva brata Morića iz Vekil-Harčove mahale podno Alifakovca.
Predaja kaže kako se Morići nisu borili samo protiv vlasti, već su u zavadi bili i sa Halilbašićima, koji su živjeli u mahali na drugoj strani Miljacke, te da su se pristaše ove dvije ugledne sarajevske porodice po gradu sukobljavale poput dvije zaraćene vojske.
Priča se i da su Morići bili silnici i zulumćari – sjeli bi nasred Šeher-ćehajine ćuprije jedan naspram drugog i pružili svoje dugačke čibuke da im se lule dodiruju. Tako bi satima sjedili, pričali i pušili, a da za to vrijeme niko nije smio preći preko ćuprije.
Istina je i da su oteli jedan bostan (baštu) na desnoj obali Miljacke od vakufa osnivača Sarajeva Isa – bega Ishakovića. Ali ne za sebe, već su ga pripojili vakufu svoje mahalske, Vekil-Harčove džamije. Time su, kako kaže historičar Hamdija Kreševljaković, jedan jak vakuf malo oštetili, a drugi slab pomogli.
Kada je anarhija u Sarajevu dozlogrdila vlastima, Morići su početkom marta 1757. godine uhvaćeni. Najvjerovatnija verzija njihova hapšenja je ona po kojoj su zarobljeni nakon ikindije (popodnevne molitve) u Bakr-babinoj džamiji na At-Mejdanu, nakon čega su u lancima sprovedeni do sarajevske tvrđave, gdje im je suđeno, a nakon čega su i zadavljeni.
Balada o braći Morić
Braća Morići sahranjeni su u haremu Vekil-Harčove džamije, poznate i kao Hadžijska, koja se nalazi odmah iza Inat kuće. Pokopani su uz svog oca Mustaf-agu i majku Aminu, a u zidu džamije nalazi se i spomen ploča posvećena Mehmedu i Ibrahimu Moriću.
„Braći Morićima, Hadži Mehmedu i Ibrahimagi,
puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar te obojicu usmrti za čas.
Ostaviše majku punu žalosti, a njima neka Bog učini milost.
S jednim uzdahom napisa se datum. — Njima bi vječita pogibija 1170.”
Hapšenje braće Morić i njihovo pogubljenje ovjekovječeni su u baladi, koju je najvjerovatnije napisao neko od njihovih sljedbenika.
U istraživanju profesorice Dženane Buturović navodi se kako je pronađeno najmanje 28 verzija ove balade, koja je prevedena i na nekoliko svjetskih jezika.
Sin Ibrahim-age Morića Mustafa, koji je ime dobio po svom djedu, početkom 19. stoljeća postao je zakupcem hana koji je pripadao Gazi Husrev-begovom vakufu, a koji danas nosi i ime – Morića han.
Iako se u hanu danas ne može konačiti, posjetitelji u ovom prostoru, u koji se ulazi iz Sarača, ipak mogu predahnuti, jer se u hanu nalazi nekoliko cafea, te restoran u kojem se služe tradicionalna bosanska jela.
(Izvor: znamo.ba /Priča o braći Morić)
