Ko su bili braća Morić?

Prof. dr. Đenana Buturović
18. Januara 2020
Emina Sefić – ljepotica iz najpoznatije pjesme Alekse Šantića
2. Marta 2020

Ko su bili braća Morić?

Sredinom 18. stoljeća su u Sarajevu živjela dva brata, bogata trgovca: Hadži Mehmed-aga zvani Pašo i Ibrahimaga Morić, od oca Mustafa-age, koji bijaše jenjičar sa titulom serdengečdije (jurišnika), i majke Amine.

Vrijeme je to nakon boja pod Banjalukom, kada su Bošnjaci bez pomoći Carigrada pobijedili nadmoćniju austrijsku vojsku, za šta su od Porte „nagrađeni“ novim nametima.

Anarhija u Bosni

Stanovništvo se zbog toga sve više počinje buniti i u Bosni izbija anarhija.

„U tom vremenu nije se poštovao ni paša, ni zapovijednik, ni kadija, pa čak ni ulema…“, piše hroničar toga doba – Mula Mustafa Bašeskija.

Među kolovođama čestih pobuna protiv osmanske vlasti u Sarajevu bila su i dva brata Morića iz Vekil-Harčove mahale podno Alifakovca.

Predaja kaže kako se Morići nisu borili samo protiv vlasti, već su u zavadi bili i sa Halilbašićima, koji su živjeli u mahali na drugoj strani Miljacke, te da su se pristaše ove dvije ugledne sarajevske porodice po gradu sukobljavale poput dvije zaraćene vojske.

Priča se i da su Morići bili silnici i zulumćari – sjeli bi nasred Šeher-ćehajine ćuprije jedan naspram drugog i pružili svoje dugačke čibuke da im se lule dodiruju. Tako bi satima sjedili, pričali i pušili, a da za to vrijeme niko nije smio preći preko ćuprije.

Istina je i da su oteli jedan bostan (baštu) na desnoj obali Miljacke od vakufa osnivača Sarajeva Isa – bega Ishakovića. Ali ne za sebe, već su ga pripojili vakufu svoje mahalske, Vekil-Harčove džamije. Time su, kako kaže historičar Hamdija Kreševljaković, jedan jak vakuf malo oštetili, a drugi slab pomogli.

Kada je anarhija u Sarajevu dozlogrdila vlastima, Morići su početkom marta 1757. godine uhvaćeni. Najvjerovatnija verzija njihova hapšenja je ona po kojoj su zarobljeni nakon ikindije (popodnevne molitve) u Bakr-babinoj džamiji na At-Mejdanu, nakon čega su u lancima sprovedeni do sarajevske tvrđave, gdje im je suđeno, a nakon čega su i zadavljeni.

Balada o braći Morić

Braća Morići sahranjeni su u haremu Vekil-Harčove džamije, poznate i kao Hadžijska, koja se nalazi odmah iza Inat kuće. Pokopani su uz svog oca Mustaf-agu i majku Aminu, a u zidu džamije nalazi se i spomen ploča posvećena Mehmedu i Ibrahimu Moriću.

„Braći Morićima, Hadži Mehmedu i Ibrahimagi,
puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar te obojicu usmrti za čas.
Ostaviše majku punu žalosti, a njima neka Bog učini milost.
S jednim uzdahom napisa se datum. — Njima bi vječita pogibija 1170.”

Hapšenje braće Morić i njihovo pogubljenje ovjekovječeni su u baladi, koju je najvjerovatnije napisao neko od njihovih sljedbenika.

U istraživanju profesorice Dženane Buturović navodi se kako je pronađeno najmanje 28 verzija ove balade, koja je prevedena i na nekoliko svjetskih jezika.

Sin Ibrahim-age Morića Mustafa, koji je ime dobio po svom djedu, početkom 19. stoljeća postao je zakupcem hana koji je pripadao Gazi Husrev-begovom vakufu, a koji danas nosi i ime – Morića han.

Iako se u hanu danas ne može konačiti, posjetitelji u ovom prostoru, u koji se ulazi iz Sarača, ipak mogu predahnuti, jer se u hanu nalazi nekoliko cafea, te restoran u kojem se služe tradicionalna bosanska jela.

(Izvor: znamo.ba /Priča o braći Morić)

PJESMA O POGIBIJI BRAĆE MORIĆA

Ferman dođe iz Stambola,
Bujruntija iz Travnika,
Baš u šeher-Sarajevo,
A na ruke Dizdar-agi,
Da hvataju dva Morića,
Dva Morića, dva pašića,
Morić Ibru, Morić Pàšu;
Da hvataju, da ih vežu,
Da ih vežu i osude.
Sultanu su dodijali,
Po tužbama iz Travnika,
Iz Travnika od vezira,
Da Morići, odmetnici
Ne kabule ni sultana,
Ni sultana, ni vezira,
Nit’ i kaki gospodara,
Veće sami gospodare,
Gospodare kako hoće.

Kad vidio Dizdar-aga
Što mu kaže bujruntija,
Hršum čini haskeriji,
Da hvataju dva Morića,
Da hvataju, da ih vežu,
Da ih vežu, da ih vode
Pravo gradu u tavnicu.
Gdje no Dizdar brzo kroji —
Ko omrkne, ne osvane.
Uhvatiše dva Morića,
Uhvatiše, savezaže,
Savezaše, povedoše,
Baš kad majka pitu suče: —
U ruci joj oklagija,
A u drugoj zlatan ibrik;
Haber dođe staroj majci,
Da Moriće uhvatiše,
U tavnicu povedoše.

Kad to čula stara majka,
Sve je jadna pobacala,
Po avliji, po kaldrmi —
Oklagiju prelomila,
Zlatan ibrik ulupila,
Pa poletje iz avlije,
Bosonoga, gologlava,
Figanj čini, kose čupa,
Vas Hat-mejdan rasplakala.

Pa eto je u Sarače:
„Jazuk vama svi Sarači!
Što pustiste dva Morića?
Što mi jednog neoteste,
Ili kako izmoliste?
Ko će mene utješiti?
Ko li staru prigledati?”
Pišći stara kao guja,
I Sarači zaplakaše.
Otlen pođe uz Kovače,
Ruke lomi, a govori:
„Jazuk vama svi Kovači!
Što pustiste, dva Morića?
Što mi jednog neoteste,
Ili kako izmoliste?
Ko će mene utješiti?
Ko li staru prigledati?
Teško meni jadnoj majci!”

Opet leti stara majka
Pravo brdu uz Kovače,
Dok je stigla Dizdar-agu,
Di joj vodi oba sina,
Oba sina savezana
Sinđirima debelijem.
Bir ih stiže jadna majka,
Bir ih stiže, pred njih pade,
Pred njih pade — molit stade.
Lijepo moli stara majka:

„Bogom brate Dizdar-aga,
Pusti meni jednog sina,
Pusti meni ja li Ibru,
Ja li Ibru, ja li Pašu,
Išći mala! koliko ćeš?
Il’ čiflukâ, ili kmetâ?
Ili voliš suha zlata?

Samo jednog daj mi sina!
Ako li mi pustit ne ćeš,
Kunem ti se dinom mojim,
A i postom ramazanom
Zaklinjaću nebo, zemlju —
Učiniću tešku dovu,
Ni kad mira biti ne će
Ni sultanu, ni veziru,
Dok nad Bosnom oni budu.
A ni tebi dobra nije!”

Kad to čuo Dizdar-aga,
Progovara staroj majci:
„Vrat’ se natrag stara majko,
Pustiću ti oba sina,
Oba sina bez dinara”.
Prevari se stara majka,
Prevari se, pa se vrati;
Ciče-halke u sinđira —
Povedoše dva Morića.

Kad su bili na Jekovcu,
Progovara Morić Ibro:
„A borati Dizdar-aga,
Zastavi der nubečije,
Oprosti mi b’jele ruke,
I dodaj mi tamburicu,
Da pogledam po Saraj’vu,
Nebi li mi lakše bilo!”
Kad to čuo Dizdar-aga,
Zaustavi jasakčije,
Naokolo nubečije,
Oprosti mu b’jele ruke,
Dodade mu tamburicu.
Ja da vidiš Morić Ibre,
Kad se lati tamburice —
Pritegnu joj tanke žice,
Pa zakuca i zapjeva —
Sitno kuca Morić Ibro,
Sitno kuca, jasno pjeva:

„Dunjaluče, golem ti si!
Sarajevo, sehir ti si!
Baščaršijo, gani ti si!
Ćemalušo, duga ti si!
Latinluče, ravan ti si!
Tašlijanu, širok ti si!
L’jepa Maro, l’jepa ti si!!
Dosta si me napojila,
Od dušmana zaklonila,
Vakat došo valja mrijeti!!”

Opet Ibru savezaše,
Savezaše, povedoše,
Morić Ibru, Morić Pášu,
I u grad ih dovedoše,
U tavnicu zatvoriše.
Kad je bilo po akšamu,
Progovara Dizdar-aga:
„Izvedite dva Morića.
Donesite svilen gajtan!

Izvedoše dva Morića,
Donesoše svilen gajtan,
Udaviše Morić Pášu;
Sve to gleda Morić Ibro.
Progovara Dizdar-aga:
„A borati Morić Ibro,
Jel’ ti žao tvoga brata?”
Progovara Morić Ibro:
„Jes’ mi žao moga brata!
Još žalije stare majke!!”.
Udaviše dva Morića,
Pred kapiju izbaciše
I dva topa opališe.

Kad to čula stara majka,
Poletjela stara majka —
Kad je bila na kapiju,
Al’ joj leže oba sina,
Oba sina udavljena;
Na nogama bukagije,
Na rukama lisičine,
Oko vrata svilen gajtan,
Kad to vidje stara majka
Od jada joj srce puklo.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!