Nakon okupacije Bosne i Hercegovine sa strane Austro-Ugarske 1878 godine, sevdalinka, koja je nastala prilikom urbanizacije gradova na teritoriji Bosne i Hercegovine za vrijeme Osmanskog carstva u 16. stoljeću, nije nestala. Njena životna osnova, pod kojom je nastajala i razvijala se, je pak znatno oštećena. Sa proširivanjem zapadne kulture sa strane Habsburga u Bosni i Hercegovini počinju se gubiti ti posebni načini života i s tim i društvena uređenja, koji su bili ključni za razvitak sevdalinke.

Tako sa novom vladom harmonika postepeno potiskuje saz i nai, prateće instrumente u ranim izvedbama sevdalinke. Sevdalinka se prevashodno pjevala odvojeno – žene i muškarci. Žene su na čardaku pomalo pjevušile, a muškarci su uz saz kucali te lijepe, divne melodije. S obzirom da nije odgovarala uz postojeće interpretacije, harmonika je sa svojim tvrdim zvukom promjenila sve buduće izvedbe sevdalinke. Posljedica toga je bila, da se sevdalinka više nije izvodila u tradicionalnom miljeu i s tim dolaze nove promjene, kao naprimjer pratnja violinom ili čak uz orkestar. Unatoč tome umjetnost pjevanja sevdalinke se desetljećima nastavlja i u periodu između šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća obilježava zlatno doba sevdaha, pretežno praćenog harmonikom.