Erlangenski rukopis je zbirka narodnih pjesama zapisanih na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Sadrži 217 pjesama: deset pripada pučkomu pjesništvu, ostale su izvorne, narodne pjesme. Pronađena je 1913. godine u biblioteci njemačkog grada Erlangen-a i predata profesoru slavenske filologije Erichu Bernecker u Minhen, sa nalogom, da utvrdi autora i porijeklo zbirke.
Bernecker je poslovni nalog prepustio mlađem kolegi Gerhard-u Gesemann.
Na prvi pogled zapisi su djelovali kao sakralno-crkvene pjesme, jer su pisane takozvanom diplomatskom ćirilicom. Međutim, u procesu prevoda, ispostavlja se, da se radi o lirsko ljubavnim, epsko junačkim pjesmama i baladama.
Gesemann njihov nastanak svrstava u period početkom 18. stoljeća, ne uspijeva pronaći podatke o autoru, ali smatra da su vjerovatno nastale od strane vojnika, koji je bio negdje u graničnom području Austro-Ugarske i Otomanskog Carstva i samim tim dolazio u dodir sa usmenim interpretiranjem narodnih pjesama tog područja. Moguće je takođe da je Erlangenski rukopis bio narudžbina plemića ili vojnog starešine, mada se ne isključuje ni mogućnost da je on bio naručen kao poklon.
Prvo štampano izdanje objavljuje 1925. godine.