“KIŠA BI PALA, PASTI NE MOŽE” je jedna od poznatih i vrlo lijepih balada. O porijeklu ove pjesme zabilježena je slijedeća predaja Halida Varatanovića iz Sarajeva: “Kada je Austrija došla u Bosnu bilo je hodža i muallima koji su naučvali djecu i nisu bili oduševljeni prema Austriji, pa je bio između ostalih i Kustura hodža (oni su iz Novog Pazara, al’ su davno doselili ovde u Sarajevo. Pa je bio on i amidža – ja sam hafiza znao – i zvali su se Sokolovići. A nadimak him je bio Kustura, tako da him je to prezime prešlo i u službeno prezime).
I ovaj hodža Kustura je gled‘o i zapisiv‘o kad je ko bolestan i kad je šta.
I došla mu je nekakvog austrijskog oficira žena, pa da joj on gleda. I on je imo jedan ćitab i u ćitabu iglu: nije okolo nego baš! Kaže on njojzi:
– “Ti imaš čo‘jeka!”
– “Imam!”
– “Taj čo‘jek tebe vara!”
– “Jest!”
– “Iđe sa drugom takom i takom!”
– “Jest!”
– “Ti imaš ispod lijeve plećke mladež, u obliku toliki i toliki!”
– “Jest!”
Sve je kaz’o, i nejse, ona doletjela i hoće da primi islam. Šta je, kako je – s tim bi rastavljena od muža…
I onda su oni uspjeli da ga osude. Okrivili ga na mađije pa čak da svijet poludi zbog toga i naredili da ga objese, na Vracima.
I u mene bi tetka kazivala, ona je upamtila to, očeva mi sestra…
Kaže, velika je žalost bila kad su ga poveli i doveli gore na Vraca.
I objesili su ga, ali je počela kiša padati: za prva tri dana je, kaže, bio toliki prolom oblaka da se nikud iz kuće nije moglo izići, kad su to uradili: Kusturu hodžu ubili. To je moglo biti negdje odmah poslije ulaska Austrije do nekoliko godina.
[“Izvor: ESMA SMAILBEGOVIĆ: Narodna predaja o Sarajevu. Sarajevo: Institut za jezik i književnost, 1986., str. 207. Predaju je zabilježio i 1977. godine objavio Munib Maglajlić u Godišnjaku Odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, pod naslovom: “Sarajevska balada o na smrt osuđenom”.]
